Manji ili veći broj pojedinaca povezanih u određenu grupu koja može biti definirana kroz interes, mjesto obitavanja, porijeklo i sl. Neovisnoo veličini (kućanstvo, zgrada, kvart, selo, grad, država, planet, galaksija), da bi određena grupa bila zajednica, unutar nje mora postojati barem osnovni set odrednica koje svi ili bar velika većina u grupi prihvaćaju (npr. oni čiji roditelji pripadaju određenoj narodnosti i sami prihvaćaju tu narodnost kao svoju). Što je brojniji set odrednica koje neku grupu čine zajednicom, to se postiže veće jedinstvo unutar zajednice. Stupanj jedinstva unutar zajednice određuje i njenu snagu u odnosu na sve vrste izazova, i vanjske i unutrašnje. Svaka ideologija tumači društvo u smislu nuđenja rješenja za oblikovanje snažnih zajednica.

Privatizacija rezultira smanjenom dostupnošću usluga i dobara, smanjenim ulaganjem u infrastrukturu i rezanjem radnih mjesta. Vraćanje dobara i usluga u javno vlasništvo ima pozitivne učinke po njihovu kvalitetu i cijenu, dostupnost svim građanima i stabilnost rada u službama. Međutim, političke vlasti često koriste javna poduzeća kako bi po klijentelističkom, stranačkom ili rodbinskom ključu dijelile poslove i radna mjesta. To je posebno izraženo tamo gdje je duboka kriza i visoka nezaposlenost, pa je korupcija svojevrsna zamjena za tržišnu i socijalnu politiku.

Moguće rješenje za takvo prisvajanje društvenih institucija, međutim, ukazuju zajednička dobra. Njih proizvode i održavaju zajednice kojima služe za zadovoljavanje životnih potreba. Ribarske zajednice tako brinu o ribnom fondu, seoske o korištenju zajedničkih bunara. Iako zajednička dobra ne mogu biti model transformacije javnih dobara, jer ne jamče dostupnost dobara onima koji nisu članovi zajednice, ona ukazuju na moguć model upravljanja: uključiti korisnike, proizvođače i stručnjake u izravno upravljanje javnim dobrima i uslugama, smanjujući udio i poseg političkih vlasti. Primjer takvog upravljanja je rekomunalizirana vodoopskrba u Napulju - Acqua Bene Comune - u čijem vlasništvu i upravljanju izravno sudjeluje lokalna zajednica.

Radni proces, kao i sindikalni rad, odvija se u određenom zakonskom okviru. Taj okvir u velikoj mjeri određuje tip akcija koje je moguće provesti. Ignoriranje zakonskog okvira znači izlaganje radnika opasnostima kao što su otkaz zbog nezakonitog štrajka, tužbe za naknadu štete itd. Ipak, sindikat bi trebao biti borbena organizacija, a ne samo društvo za pravnu pomoć. Sadržaj zakona diktiraju određene grupe ljudi koje, nažalost, najčešće ne dijele iste interese s radništvom. Zato bi sindikati trebali, u skladu s realnim mogućnostima, zastupati interese svojih članova i mimo zakona koji su za njih štetni (npr. okupacija pogona od strane radnika bit će nezakonit, ali vjerojatno legitiman čin). Ne smije se zaboraviti da današnja zakonska regulativa o sindikatima postoji upravo zato što su se sindikati za nju izborili svojim djelovanjem u vrijeme kad je njihovo postojanje (zajedno s cijelim nizom drugih radničkih prava) bilo zakonom zabranjeno.