Umjetnička strategija u kojoj se određena tema obrađuje kroz suradnju stručnjaka iz različitih područja i aktivno uključene publike. Galerija i druga mjesta umjetničkoga rada postaju sučelje za raspravu, okruženje za stvaranje znanja, analizu i kritiku. Tema se predstavlja i obrađuje kroz različite forme, od računalnih igara, preko predavanja, diskusija, statistika do galerijskog postava i namještaja, a svaka od tih formi svojevrsna je edukacijska konzola koja se umrežuje s ostalima šireći polje znanja, kritike i uvažavanja. Ovakav umjetničko-edukativni format ima svoj izvor u konceptu “socijalne skulpture” Josepha Beuysa, prema kojemu je svaki čovjek kreativni društveni subjekt s potencijalom da kvalitetno sudjeluje u oblikovanju društvenog organizma.

Umjetnička strategija koja ne stavlja naglasak na krajnji produkt umjetničkoga procesa, objekt, događaj ili situaciju, nego na strukturnu podršku umjetnosti u procesima koji vode učvršćivanju neke zajednice ili su usmjereni na projekte od javnoga interesa. U tom smislu, umjetnost, nakon što je prepoznala problem i postavila jasan cilj, osigurava potrebne alate za djelovanje kroz različite oblike edukacije i suradnje koje organizira. Uspostavlja sustav uzajamnosti i podrške te pruža infrastrukturu za nove oblike protoka i predstavljanja znanja: omogućuje sagledavanje stvari iz drugačijih pozicija, prevođenje znanja i materijala u različite medije i jezike različitih disciplina.
Galerija ili muzej mogu biti fizički okvir tog djelovanja, ali ne isključivi, jer je krajnja svrha umjetnosti kao infrastrukture intervenirati u život preoblikovanjem izvanumjetničkoga okruženja umjetničkim taktikama, koje su fleksibilne i protočne pa omogućuju sagledavanje teme iz različitih kutova i na drukčije načine. Pritom je važna suradnja i zajedničko djelovanje sa stručnjacima iz drugih područja i ljudima uključenima u projekt da bi svi zajedno iznašli alate za život koji se može oduprijeti političkim pritiscima i manipulacijama.