Ideologija ekonomskog sustava koji se gradi na povezivanju različitih industrija u konfederativne saveze u kojima se, umjesto nadmetanja na tržištu, djeluje po principu međusobne suradnje. Osnova za takav sustav su autonomne radne organizacije pod upravom radnika koje se međusobno potpomažu u razvoju i održavanju te zaštiti svojih prava.
(franc. syndicat = vijeće ili tijelo predstavnika; od grč. syndikos = zagovaratelj, podržavatelj, zastupnik)
Općenito, svaka grupa pojedinaca ili kompanija oformljena da bi se ostvarivalo zajedničke interese. U tom smislu se i razne kriminalne skupine, povezane novinske kuće ili agencije, cehovske zajednice i sl. nazivaju sindikatima. Ipak, najčešća upotreba pojma odnosi se na radničke organizacije osnovane s namjerom zaštite i unapređenja radničkih prava. Na toj osnovi gradi se i ideja sindikalizma koja želi nadići ulogu sindikata kao tijela unutar neke radne organizacije i postati tijelo koje je u cijelosti sama ta radna organizacija.
Kao pravo na pristup genetskim resursima domaćih sorti i pasmina kultiviranog bilja i stoke, čini bitan dio prehrambenog suvereniteta. Genetski resursi velikim su dijelom koncentrirani u rukama nekoliko velikih kompanija koje nastoje potisnuti običaj čuvanja sjemena na gospodarstvima i u vrtovima te učiniti poljoprivrednike ovisnima. U tom im pomaže globalna politika liberaliziranog tržišta gdje države imaju sve manje moći zaštite prava svojih naroda, a javnim politikama pogoduju krupnom kapitalu. Treba naglasiti i da se te kompanije uglavnom ne bave primarno sjemenarstvom, nego su to kemijske kompanije koje proizvode mineralna gnojiva i pesticide pa razvijaju takve sorte koje je nemoguće uzgajati bez obilne primjene kemijskih sredstava. Pokret za sjemenarski suverenitet nastoji motivirati poljoprivrednike i vrtlare da, bez obzira na to koliko zemlje obrađuju, čuvaju domaće sorte i razmjenjuju sjeme s drugim uzgajivačima. Mreže čuvara domaćih sorti predstavljaju najbolji mogući model očuvanja genetske raznolikosti kultiviranih vrsta.
(lat. socius = drug; sociare = udruživati, dijeliti; societas = družina, društvo)
Ideologija ekonomskog sustava koja se zasniva na udruživanju sredstava za proizvodnju s ciljem postizanja sveopće koristi u zajednici, a produktivnost i kvaliteta života osiguravaju se kroz društveno vlasništvo o kojem zajedno odlučuju svi pripadnici zajednice s namjerom da ravnomjerno raspodjeljuju dobit. Vrijednost stvari ne mjeri se cijenom koju ona postiže, nego konkretnom upotrebnom koristi. Socijalizam naglasak stavlja na čovjeka kao pripadnika zajednice i na suradnju. Čovjek se tretira kao razumno biće koje kroz odgoj i obrazovanje razvija ponašanje usmjereno na dobrobit cijele zajednice i na vlastitu dobrobit. Kroz definiranje potrebe za kreativnim stvaranjem, kao jedne od ključnih prirodnih odlika čovjeka, tumači se i ideja slobode. Da bi čovjek mogao biti kreativan, mora biti slobodan, a da bi mogao biti slobodan, mora biti ravnopravan drugim ljudima. Da bi ljudi bili ravnopravni, moraju biti i ekonomski jednaki. Ocjenjivati socijalizam uzimajući kao primjer totalitarne države koje su se nazivale “socijalističkima” pogrešno je jer one prvenstveno pokazuju na koje je sve načine ideja socijalizma bila zloupotrebljavana. Jednako je pogrešno izjednačavati demokraciju s kapitalizmom, što se u javnosti često čini, jer nam i povijest i današnjica pružaju niz primjera kapitalističkih država koje nisu demokratske.
(od lat. societas = društvo; grč. oikoumene = naseljeni (poznati) svijet, ili lat. oecumenicus = opći, sveobuhvatni, univerzalni)
Dio ekumenskog pokreta koji, osim međusobnog približavanja religijskih zajednica (što se naziva “ekumenizmom”), ističe potrebu suradnje vjerskih skupina i civilnog društva kao neophodan preduvjet
sveopće društvene suradnje i održivog dijaloga.
Ideja i praksa suradnje i međusobnog pomaganja između članova neke grupe (od obitelji preko radničke klase do čovječanstva), koji se temelje na njihovom osjećaju međusobne povezanosti, odnosno na zajedničkim stavovima, vrijednostima, interesima, ciljevima itd. Solidarnost podrazumijeva djelovanje u korist drugoga bez očekivanja da će drugi uzvratiti jednakom mjerom. Prema Petru Kropotkinu, solidarnost nije samo princip po kojem funkcioniraju ljudske zajednice, nego je pronalazimo i kod ne-ljudskih vrsta, tj. u cijeloj prirodi. Kao etički, socijalni i politički koncept i imperativ, solidarnost igra važnu ulogu u međusobno vrlo različitim pogledima i teorijama, od anarhizma do katoličkog socijalnog nauka.
Jedna od osnovnih smjernica za djelovanje sindikata i sindikalnog pokreta. Sindikat jest i treba biti interesna organizacija svojih članova, ali ako se sindikat ograničava na organiziranje članstva samo unutar određene industrijske grane ili određene struke riskira da se izolira od interesa ostatka radništva, a tako usitnjen i interesno izoliran sindikalni pokret neće moći adekvatno obraniti interese svojih članova i radnika općenito. Građenje širih saveza na osnovi solidarnosti u interesu je sindikalnog članstva i svih radnika. Operativno gledajući, bez solidarnosti je nemoguće organizirati radničke akcije kao što su štrajkovi, uključujući i generalni štrajk.
Razlikovanje koje i u stručnim krugovima i u široj javnosti izaziva prijepore. Uobičajeno je određivati spol anatomskim i biološkim karakteristikama, a rod kao kulturnu kategoriju ili pak (samo)određenje seksualnosti koje ne mora poštivati “biološku logiku”, tj. svjesno se opire toj logici i njenim uspostavljenim pravilima u društvu. Međutim, takva podjela, uz to što pojašnjava, ujedno i produbljuje razlike, zapravo ponovno vodi nekoj vrsti zamagljivanja uspostavom dvojnosti između prirode i društva. Karakteristike koje određujemo biološkim ili pak socijalnim jednako su podložne preobrazbama tijekom povijesti, ali i geografskim specifičnostima. Drugim riječima, obje ove kategorije povijesno su nastale i uvijek ih treba promatrati kao takve. Manje je poznato da je današnji dvospolni model o kojem učimo u školama konstruiran tek sredinom 18. stoljeća, a do tada se čovjekov biološki ustroj objašnjavao kao jednospolan (žena je tek slabije razvijena verzija muškarca, što u društvu dovodi do podjele na dva roda). Postoje kulture koje razlikuju više od dva roda; npr. indijska tradicija prije engleske kolonizacije poznaje tri roda, a narod Bugis u Indoneziji ima čak pet rodnih razlika.
Umjetničke strategije obuhvaćaju taktike (metode, postupke) kojima se služe umjetnici u posredovanju određene teme. Umjetnost nastoji proširiti polje ustaljenih interpretacija sustava, ogoliti postojeći poredak i destabilizirati ga da bi aktivirala publiku i potaknula promjenu. Razvijajući svoje strategije i taktike, umjetnici se svakim radom kreću kroz nove procese. Budući da polje umjetnosti nije precizno definirano metodama i predmetom, kao što su to znanstvene discipline, umjetnici mogu posegnuti za različitim metodama i teorijskim modelima, preklapati ih, zalaziti u prostore drugih disciplina, mijenjati kontekste, prikrivati se i preobražavati, da bi temu koju tretiraju učinili vidljivom. Umjetnik koji se bavi društveno angažiranim praksama nastupa kao agens (pokretač) u društvu. Budući da je polazište umjetničkoga rada određena društvena situacija, često surađuje s pripadnicima dotične zajednice, timovima stručnjaka iz različitih područja, angažira ih i dovodi u interakciju. Oni se tada nalaze u poziciji da budu producenti, agenti, dizajneri, arhivisti i prenositelji znanja, odnosno da postaju sudionici, suradnici, suautori i publika istovremeno. Suradnja i komunikacija nisu samo umjetničke taktike, nego i produkt umjetničkoga rada i njegov materijal, jednako kao što su to boja ili glina u klasičnim umjetničkim praksama poput slikarstva ili kiparstva.
U kontekstu direktnodemokratske zajednice, subjektivnost izražavanačin na koji njeni pripadnici doživljavaju sami sebe. Prakticiranjem direktne demokracije pojedinci ravnopravno izgrađuju i individualni i kolektivni identitet, gdje na obje razine, umjesto objekta nad kojim se vrši volja od strane nekog drugog, postaju subjekt koji sam odlučuje o svojoj sudbini.
Princip po kojem se sve što se može raspraviti, odlučiti i provesti na nižim razinama organizacije društvenog života ne treba prenositi na više razine organizacije (npr. o tome da li će se na mjestu parka u nekoj gradskoj četvrti izgraditi nova stambena zgrada ili parkiralište trebali bi odlučiti stanovnici te gradske četvrti, a ne gradska administracija ili državno ministarstvo). Stoga je supsidijarnost jedno od ključnih načela direktne demokracije. Supsidijarnost podrazumijeva decentralizaciju i oslabljivanje hijerarhija u društvenom i političkom životu, odnosno drugačiju raspodjelu moći nego što je to slučaj u većini današnjih društava, ali i drugačiju raspodjelu odgovornosti. Supsidijarnost, naime, omogućuje veću slobodu i autonomiju pojedincima odnosno građanima i zajednicama, ali zahtijeva od njih veći angažman oko zajedničkih pitanja. U tzv. “kontekstualnim teologijama”, supsidijarnost je načelo prema kojem se u proces socijalne izgradnje zajednice, osim državnih i crkvenih institucija, uključuju i najniži društveni slojevi (skupine i pojedinci) kao potencijalni suradnici i generatori promjena, čime ih se nastoji zaštititi od dominacije i beskrupuloznosti brojnijih i utjecajnijih društvenih grupa.
