Trenutno dominantan oblik radnog odnosa u Hrvatskoj, iako bi trebao biti iznimka, a ne pravilo. Čak 93 % novozaposlenih radi na ugovor na određeno vrijeme. U novijem zakonodavstvu ovaj tip rada čini radna mjesta nesigurnima, cijenu rada nižom te produbljuje rodnu diskriminaciju na tržištu rada. Njime se umanjuje mogućnost sindikalnog organiziranja i djelovanja te je, radi nesigurne prirode rada na određeno vrijeme, radnicima otežano planiranje obitelji, ugovaranje kredita i sl.
(španj. i portug. raza = soj, vrsta, sorta, pasmina)
Termin je 1740. godine uveo prirodoslovac Georges-Louis de Buffon da bi označio podjelu vrsta životinja i biljaka. S obzirom na vanjske razlike među raznim ljudskim populacijama konstruirana su mjerila prema kojima se određuju i različite ljudske rase. To je koncept koji je doveo do cijelog niza nerazumijevanja i nanošenja nepravde među ljudima, posljedice čega su tragično vidljive i u naše vrijeme. Znanstveno je potvrđeno da različite rase među ljudima ne postoje, svi su pripadnici vrste homo sapiens, a fenotipske razlike, poput izgleda očnih kapaka ili nosa te boje kože, kose ili očiju, definirane su genetskim alelima koji nemaju veze s karakteristikama kao što su inteligencija, talent, atletske sposobnosti itd. Rasa je socijalni konstrukt prenesen u pravnu sferu usprkos nedostatku znanstvenih dokaza za dijeljenje ljudskog roda u rasne grupe na osnovi nekog općeg genetskog značenja. S obzirom na to, pojam “rasizam” (razvrstavanje ljudi u rasne grupe i odgovarajuća diskriminaciJa) jedini je oblik upotrebe termina “rasa” koji ima valjani smisao u odnosu na današnjeg čovjeka.
Ishod radničke borbe ovisi o mnogim odrednicama. Nije svejedno jesu li se radnici aktivirali na vrijeme ili je sve već opljačkano i poduzeće je pred stečajem. Uvjeti za borbu bitno ovise o tome radi li se o velikom ili malom poduzeću, privatnom ili javnom sektoru, o odnosima s lokalnim vlastima, o medijskoj potpori itd. Bitno je da ljudi budu informirani o glavnim rizicima ulaska u borbu te da ispravno odrede cilj koji je ostvariv na njihovim početnim temeljima (jesu li zakasnili s otporom ili su uhvatili nekoga na djelu, ima li firma narudžbe vanjskih dobavljača i sl.). Izborena otpremnina može se smatrati uspjehom ili neuspjehom, ovisno o konkretnoj situaciji (uspjeh je jer radnici dobivaju novac, ali neuspjeh jer proizvodnja prestaje).
Proces vraćanja privatiziranih dobara u javno vlasništvo. Posljednjih desetljeća svjedočimo intenzivnoj komercijalizaciji, outsourcingu i privatizaciji javnog i komunalnog sektora. Obrazovanje, zdravstvo, vodoopskrba, elektroopskrba, čistoća ili prometna infrastruktura pretvaraju se u tržišna dobra radi racionalizacije poslovanja, većih prihoda i potreba kapitala za širenjem. Međutim, iskustva država koje su ranije počele s komercijalizacijom i privatizacijom pokazuju da djelovanje prema tržišnim principima često rezultira diskriminirajućom cijenom usluga, nedovoljnim ulaganjima u infrastrukturu i rezanjima potrebnih radnih mjesta – sve u cilju povećanja profita za privatnog vlasnika. Posebno štetnim pokazuju se javno-privatna partnerstva, kao što je slučaj hrvatskih rukometnih dvorana: javnost preuzima rizik, a privatni investitor profit. Privatizacija i komercijalizacija dodatan su teret za prihode stanovništva pogođenog visokom nezaposlenošću i padom plaća. Stoga se mnogi gradovi i države odlučuju na to da privatizirana ili koncesionirana dobra i usluge vrate pod svoje upravljanje, postižući veću kvalitetu usluga, veća ulaganja u infrastrukturu i nižu cijenu usluga. Berlin, Pariz, Budimpešta i Napulj nedavno su vratili u javno vlasništvo vodoopskrbu, čitav niz njemačkih općina je u postupku vraćanja elektroopskrbe, a neke države vraćaju u javno vlasništvo željezničku infrastrukturu.
Materijali koje koristimo u svim vidovima ekonomije, kao što su voda, zemlja, razne rude i sl. To su dobra koja nam stoje na raspolaganju i koja koristimo po potrebi.
Današnja logika profita stvorila je poguban pristup društvu koji se očituje u nazivu “ljudski resursi”. Naime, ako za određenim resursom ne postoji potreba, on se može i ne koristiti ili se može odbaciti. Resurs se na to neće žaliti niti će u većini slučajeva zbog toga nestati. Čovjek nije resurs, nego je živ, aktivan subjekt koji u interakciji s drugim ljudima čini društvo i radi kojeg društvo i postoji. Poimanje ljudi kao resursa dovodi i do toga da se rad tretira kao roba, a ne kao pravo, što je još jedan od načina ugrožavanja ljudskih prava.
