(od partija = (politička) stranka + grč. kratein = vladati)

Vladavina političkih partija (stranaka). Forma predstavničke demokracije u kojoj su glavni, a nerijetko i jedini akteri političkoga života političke stranke te njihovi dužnosnici i članovi. To znači da je mogućnost sudjelovanja građana u raspravama od općeg interesa i u donošenju političkih odluka još manja negoli u modelu predstavničke demokracije, te da su profesionalni političari još udaljeniji od “baze”, tj. od građana ili naroda, jer su u prvom redu predstavnici svojih stranaka (i s njima povezanih interesnih skupina), a ne “predstavnici birača” ili “narodni zastupnici”. Među primjere ekstremne partitokracije, osim jednostranačkih političkih sustava, spada i tzv. dvostranačje (republikanci i demokrati u Sjedinjenim Američkim Državama, slično kao HDZ i SDP u Hrvatskoj). Većina današnjih sustava koji su definirani kao demokratski i višestranački zapravo funkcionira po partitokratskom modelu.

grč. patriarhia = vladavina otaca, ili patriarhes = glava ili vladar porodice; od grč. patria = rod, porodica + arhein = vladati

Skup društvenih odnosa koji podrazumijeva sistemsko potlačivanje i iskorištavanje žena. Iako postoje brojne rasprave o tome je li patrijarhat tek ostatak predkapitalističkih društvenih odnosa, odvojenih od same ideje kapitalizma, valja uvid-- jeti da je aktualni društveni ustroj koji počiva na kapitalističkom načinu proizvodnje nužno patrijarhalan, odnosno da su različiti historijski oblici patrijarhata i patrijarhalnih institucija (npr. obitelj) zadržani dinamikom kapitalističkog sistema. Stoga patrijarhat treba promatrati u odnosu na kapitalistički način proizvodnje. Tako se pokazuje da su potlačivanje i iskorištavanje žena i ženskog rada, rodna podjela rada, oblici neplaćenog i potplaćenog kućanskog rada, kao i ideološki mehanizmi koji ih legitimiraju, ključni za održavanje kapitalističkog oblika proizvodnje. Ipak, patrijarhat u kapitalizmu doživljava transformacije. Tradicionalni model u kojem muškarac radi za “obiteljsku nadnicu”, a žena ostaje kod kuće kao kućanica, u opadanju je, čime se i muški autoritet unutar obitelji urušava. No aktualni neoliberalni režim, u kojem su žene prinuđene potražiti nadnicu i posao na tržištu rada (najčešće prekarne i slabije plaćene poslove) te, uslijed postupnog ukidanja javnih servisa države blagostanja, privatno plaćati skrb (opet najčešće žene u još lošijem socijalnoekonomskom položaju), strukturno ponavlja sistemski karakter patrijarhata.

od lat. permanens = koji traje, koji ostaje ili se održava + cultura = uzgajanje, uzgoj

Sustav za dizajniranje i projektiranje održivih zajednica. Dizajnirati se može stan, kuća s okućnicom, imanje, ali i poduzeće, gradska četvrt ili cijeli grad. Što je sustav raznolikiji, to je fleksibilniji i otporniji na probleme koji su izazvani vanjskim faktorima. Glavni principi permakulture su: briga za zemlju, briga za ljude i pravedna raspodjela viškova. Kroz permakulturu se stvaraju rješenja za povećanje prinosa hrane, za poboljšanje kvalitete tla, ali i za poboljšanje ljudskih odnosa (ne održavaju se samo na razini na kojoj već jesu). Ne stvara se zagađenje niti otpad, te se kvalitetno zadovoljavaju životne potrebe, uz optimalno korištenje raspoloživih resursa i uz minimalan utrošak energije.
Permakulturni pokret nastao je u Australiji 1970-tih, ali koristi i metode tradicionalnih zajednica – od uzgoja biljaka trajnica za hranu i kompostiranja biootpada do gradnje lokalnim prirodnim materijalima. Izraz je izvorno značio “permanentna agrikultura” (održiva poljoprivreda), ali se sve više koristi u smislu “permanentna kultura”, jer postaje jasno da nijedno imanje ne može biti u potpunosti samoodrživo i da je osmišljavanje održive zajednice još veći, ali i nužan izazov.

(lat. plenum = pun, potpun)

Otvoreni skup (sastanak, sjednica) kojemu mogu pristupiti svi zainteresirani koji imaju zajednički problem ili trebaju donijeti zajedničku odluku. U plenumu svi imaju jednako pravo sudjelovanja u raspravi, donošenja odluka i izvršavanja tih odluka. Može se organizirati na stalnoj (npr. tjednoj) bazi ili se na samom plenumu može donijeti odluka o održavanju sljedećeg. Ravnopravnost sudionika plenuma odnosi se i na “tehničko osoblje” plenuma: ljude koji će pripremiti plenum (oglasiti da se održava, rezervirati mjesto na kojem će se održati, priskrbiti opremu za održavanje itd.), ljude koji će se brinuti o raspravi za vrijeme samoga plenuma (moderirati raspravu, pratiti red javljanja, davati i po potrebi oduzimati riječ, predstavljati točke dnevnog reda, čitati obavijesti itd.) te ljude koji će se pobrinuti da se odluke donesene na plenumu provedu (koordinirati rad radnih grupa, pratiti medijske odjeke neke akcije itd.). Pojedinci zaduženi za izvršavanje plenumskih zadataka mogu imati mandat ili biti delegirani izravno na plenumu, kojemu na sljedećoj sjednici podnose izvještaj i odgovaraju za ono što (ni)je provedeno.

Umjetnost i politika nisu dva odvojena područja. Umjetničke prakse mogu podržavati određeni simbolički i ideološki poredak osiguravajući opstojnost hegemonijskoga društvenog modela (dominacija jednog društvenog sloja), ali ga isto tako mogu i opstruirati upozoravajući na one njegove aspekte koje vladajuća politika zamagljuje. Na primjer: današnjim prevladavajućim liberalnim konceptom pokušava nas se uvjeriti u postojanje konačnoga konsenzusa, odnosno krajnjega sklada pluralističkoga svijeta u kojemu živimo. Takvo poimanje negira političko suprotstavljanje i relativizira značaj pojedinačnih političkih odluka i izbora, pa, sukladno tomu, pasivizira ljude. No, pružanje otpora, suprotstavljanje ideologijskim konstrukcijama, bili to nacionalni, rodni ili drugi stereotipi, i destabiliziranje postojećega sustava svojstveni su umjetničkomu djelovanju. Pritom se politički potencijal umjetnosti ne realizira tek u upozoravanju na simptome u društvu (kojega je i sama simptom), već u postizanju stvarnih pomaka unutar dominantne društvene norme. Da bi to postigli, umjetnici/umjetnice koji se bave angažiranim umjetničkim praksama uspostavljaju nove strategije: zauzimaju različite pozicije, preuzimaju metodologije, zamjenjuju identitete, zaposjedaju javne prostore ili se prikrivaju mimikrijskim taktikama. Prema tome, iako i sama dijelom dominantnoga poretka suvremenoga društva, umjetnost može biti kritička i aktivistička u odnosu na vlastito okrilje i aktivirajuća u odnosu na publiku, čime njezino djelovanje postaje političko.

(grč. politika = znanost ili umijeće reguliranja međuljudskih i javnih odnosa; od grč. politikos = koji se tiče polisa, građana, građanskog, javnog, državnog)

Prvenstveno se shvaća kao umijeće upravljanja javnim poslovima na lokalnoj, regionalnoj ili državnoj razini, a oni koji obnašaju takve funkcije ili ih žele obnašati nazivaju se političarima. Takav pogled stvara dojam da se oni koji nisu direktno uključeni u te aktivnosti ne bave politikom ili da ih politika ne zanima. Svako naše djelovanje u odnosu prema drugima jest ili može biti političko djelovanje. Ako zagovaramo određene promjene u društvu kroz javne rasprave, peticije, prosvjede i sl., vršimo utjecaj na javnu sferu društva, a to je političko djelovanje. Ako odlučimo da nećemo sudjelovati ni u kakvim političkim akcijama, npr. glasanju na izborima ili prosvjedu, to je konkretna politička odluka s konkretnim političkim posljedicama. Na kraju, odnos kakav imamo sa svojim susjedima ovisi o našoj sposobnosti političkog djelovanja. Ideja slobode nastala u antičkoj Grčkoj čovjeka promatra kao “zoon politikon” (Aristotelov pojam koji se može prevesti i kao “političko biće”), dok ideja dobrovoljnog isključivanja slobodnih ljudi iz politike dolazi s teorijom liberalizma. Upravo se kroz slobodu odlučivanja o stvarima važnima za zajednicu formirao koncept demokracije, vladavine naroda, a to je jedini način na koji čovjek može kvalitetno utjecati na dobrobit zajednice i na vlastitu dobrobit.

Drugačiji pogled na izgradnju određenog društvenog i političkog sustava od onog koji prevladava u današnjim društvima na globalnoj razini. Pojam, koji je nastao u direktnodemokratskim zajednicama Latinske Amerike, naglasak stavlja na sam proces, a ne na ostvarenje nekog cilja. Osoba koja prihvaća politiku hoda neće reći da su u zajednici postavljena određena pravila, nego će uvijek istaknuti da se ona postavljaju, tretirajući ih tako kao nezavršeni čin. Na takav se način pravila “u hodu”, kroz primjenu, konstantno preoblikuju, omogućujući tako njihovo poboljšanje.

Moderni grad je kapitalistički grad i obilježen je svim proturječjima kojima je obilježen kapitalizam. On je potčinjen potrebama širenja kapitala – sve intenzivnijoj proizvodnji i potrošnji dobara – prema čijim se zahtjevima grad spontano i planski razvija. Grad mora osigurati raspoloživost velike količine različito obrazovane radne snage, nezaposlenih, potrošača i tržišta, ubrzane stanogradnje, prometne infrastrukture, logistike te proizvodnje hrane van grada. Međutim, grad obilježavaju i potrebe njegovih stanovnika za kvalitetom života u pogledu hrane, stanovanja, zdravlja, rada, druženja, zabave itd. Potrebe ravnopravnog društva u sukobu su s potrebama intenzivnog stvaranja profita. To se posebno očituje u razdoblju neoliberalizma, kad se upravo ono što osigurava stabilnost života potčinjava nesigurnostima tržišta. Neoliberalni grad obilježavaju privatizacija, javno-privatna partnerstva, zaduživanje i brendiranje grada. Graditi postkapitalistički grad znači omogućiti njegovim stanovnicima život koji sve manje ovisi o nužnosti zarađivanja nadnice te samoupravljačko oblikovanje zajedničkog života i rada.

Jedan od preduvjeta sindikalnog rada. Ako radnici nemaju povjerenja u svoje sindikalne povjerenike i profesionalce zaposlene u stručnim službama sindikata, sindikalni je rad znatno otežan. Povjerenje nije nešto što se unaprijed daje sindikalnim strukturama, nego se treba zaslužiti sindikalnim radom. Prije poklanjanja povjerenja određenom sindikatu radnik bi trebao sagledati prijašnje akcije sindikata i razgovarati s drugim radnicima učlanjenima u taj sindikat, po mogućnosti iz više tvrtki. Važno je sagledati akcijsku spremnost sindikata, vidjeti je li taj sindikat u prošlosti ulazio u industrijske akcije radi zaštite interesa svojih članova ili je takve sukobe izbjegavao.

Parola društvenih pokreta diljem svijeta koji pitanja socijalne pravde artikuliraju kroz prizmu prostora i grada. Pojam potječe od marksističkog sociologa Henrija Lefebvrea koji je 1968. napisao knjigu pod tim naslovom. Pravo na grad kao zahtjev uključuje dva aspekta: prvi je da resursi potrebni za život i rad – od prostora grada do javnih dobara poput voda i šuma – moraju biti jednako dostupni svim stanovnicima pojedinačno, a drugi je da stanovnici kolektivno mogu planirati i stvarati zajednički prostor te kroz taj proces također graditi društvenu zajednicu kakvu žele. Planiranje i stvaranje prostora, međutim, politički je centralizirano i dirigirano sukladno zahtjevima ekonomskih procesa, zbog čega većina stanovnika ne može ostvariti jednako pravo na stanovanje, rad i sudjelovanje u društvu. Tijekom proteklih desetljeća pojačane ekonomske liberalizacije, planiranje gradova i prirodnog krajolika sve više postaje alat za proizvodnju socijalnih razlika i isključivanje iz društvenih resursa. Ta je tendencija posebno naglašena u našim postsocijalističkim gradovima gdje doživljavamo razaranje mehanizama sudjelovanja građana i privatizaciju dobara u cilju ostvarivanja kratkoročnih pojedinačnih profita. Stoga i svjedočimo pojavljivanju inicijativa kao što su Pravo na grad, Srđ je naš! i Volim Pulu, koje brane pravo na planiranje budućnosti i održivosti društvenih i prirodnih resursa.

Danas prevladavajući model odlučivanja i društvenog uređenja, poznat i pod nazivima “parlamentarna demokracija” i “elektorska demokracija”. Bazira se na izboru pojedinaca koji će, u ime onih koji su ih birali, donositi odluke od važnosti za zajednicu. Demokracija se tu tumači tako da članovi zajednice činom biranja onog tko će za njih dalje odlučivati posredno sudjeluju u tom procesu odlučivanja. Ideal demokratskog djelovanja po tom principu izražava se u imenovanju svojstava tako izabranog pojedinca. On u proces odlučivanja ne ulazi u svoje ime, nego u ime zajednice koja ga je izabrala, dakle, on je njen predstavnik. Ipak, u predstavničkoj demokraciji nerijetko oni koji su izabrani ne djeluju u interesu šire zajednice, a ponekad čine i suprotno od onoga što su obećavali u vrijeme predizborne kampanje.

Crkveni nauk o brizi za najugroženije društvene slojeve koji pate pod teretom socijalne nepravde. Glavni je uzor ove brige djelovanje Isusa Krista koji se poistovjećivao s ugnjetavanima i zalagao se za njihova prava sve do smrti na križu. Preferencijalna opcija za siromašne posebno mjesto zauzima u teologijama oslobođenja.

Pravo svakog naroda ili zajednice da demokratski utvrdi vlastite sustave prehrane i poljoprivredne proizvodnje bez ugrožavanja drugih ljudi ili okoliša. Sustav prehrane današnjice sveden je na model industrijalizirane poljoprivrede koji kontrolira nekoliko transnacionalnih prehrambenih korporacija udruženih s malom grupom velikih maloprodajnih lanaca. To je model osmišljen kako bi donosio zaradu i kao takav je u potpunosti neučinkovit u ispunjavanju svojih obveza da svim ljudima svijeta osigura dostupnu, kvalitetnu, kulturno i klimatski prikladnu hranu. Dok je, s jedne strane, sve više usredotočen na proizvodnju sirovina poput biogoriva, stočne hrane ili plantaža za proizvodnju robe, nanoseći pritom ogromne gubitke malim poljoprivrednim gospodarstvima i ljudima koji od njih žive te generirajući glad i siromaštvo, s druge strane promiče način prehrane koji je škodljiv za zdravlje.
Pokret za prehrambeni suverenitet zalaže se za promjenu načina proizvodnje i konzumacije hrane u smjeru održivosti, kvalitete i brige za temeljne resurse kao što su plodno tlo, voda i genetski resursi lokalnih sorti i pasmina. Nastoji pronaći i promovirati rješenja za pravednu i lokaliziranu distribuciju hrane, vrednovanje i poboljšanje radnih i socijalnih uvjeta u sustavima prehrane i poljoprivredne proizvodnje. Bori se za promjenu javnih politika upravljanja našim sustavima prehrane i proizvodnje hrane te povrat prava na privatiziranu, patentiranu ili na bilo koji drugi način oduzetu narodnu baštinu. Razvija se odozdo, od promjene svijesti i životnih navika svih nas, a u središte stavlja potrebe onih čiji glas se u društvu
najmanje čuje – seljaka, žena i mladih.

(lat. precarius = izmoljen, isprošen)


Uključuje oblike nesigurnog rada kao što su jednokratni poslovi na određenom projektu (za koje se umjesto ugovora o radu potpisuje ugovor o djelu), poslovi s ograničenim trajanjem (za koje se umjesto ugovora o radu na neodređeno vrijeme potpisuje ugovor o radu na određeno vrijeme) i rad na crno (gdje se ne potpisuje nikakav ugovor). Ljudi koji se nađu u takvim radnim uvjetima pod stalnim su pritiskom traženja novog posla, čak i kad trenutno imaju posao, često su potplaćeni ili imaju neredovite prihode, ucjenjuje ih se kako bi prihvatili lošije radne uvjete s nestalnim, često i nikakvim socijalnim i zdravstvenim planom, sa slabim ili nikakvim mogućnostima sindikalnog udruživanja. Stoga su često prisiljeni tretirati jedni druge kao konkurenciju koju treba pobijediti u nuđenju svojih usluga na tržištu rada. Na taj način rad u potpunosti gubi status prava (kao što je definirano u UN-ovoj Povelji o ljudskim pravima) i dobiva status robe koja se iznajmljuje, prodaje i sl. Ljudi koji spadaju u tu skupinu nazivaju se “prekarijatom”. Termin je nastao kao kombinacija “prekarnosti” (pojma koji je u upotrebu prvotno ušao u latinoameričkim zemljama, a označava sveopće stanje privremenosti, fleksibilnosti, nesigurnosti, površnosti, neredovnosti rada u postindustrijskim društvima, izazvano neoliberalnim reformama) i “proletarijata” (radničke klase bez vlastitih sredstava za proizvodnju). Prekarni rad je sastavni dio kapitalističkog društva još od njegovih početaka, ali u aktualnoj neoliberalističkoj fazi kapitalizma (gdje se uporno promovira fleksibilizaciju rada kao uvjet daljnjeg razvoja) razni njegovi oblici dolaze do izražaja više nego ikad prije i prijete postati prevladavajućim načinom poslovanja, kako u malim, tako i u velikim radnim organizacijama (tzv. outsourcing). Zagovaratelji takve politike prezentiraju fleksibilizaciju rada kao novi oblik sigurnosti u kojem lakše otpuštanje ujedno znači i lakše pronalaženje novog posla, a za to su u sklopu neoliberalnog novogovora skovali i naziv “fleksigurnost”. Realnost se pokazuje sasvim drugačijom – sve više ljudi ima sve slabija i neredovitija primanja, dok im troškovi života, uslijed stalne potrebe povećanja vlastite konkurentnosti u odnosu na druge, dodatno rastu, a zbog smanjenja grupa ljudi koji zajedno rade na duži period, smanjuje se i mogućnost zajedničkog organiziranja u zaštiti vlastitih radničkih prava.

Uobičajeni naziv za ekonomsko-politički proces koji se odvijao u Republici Hrvatskoj nakon osamostaljenja početkom 1990-ih godina. Privatizacija samoupravnih poduzeća tijekom 1990-ih dovela je do razaranja industrije i radnih mjesta. Transformacija vlasništva (iz društvenog u privatno) u uvjetima smanjenja domaćeg tržišta s 22 milijuna (u Jugoslaviji) na 4,5 milijuna stanovnika (u samostalnoj Hrvatskoj), rata i ratne ekonomije te političkog ortakluka rezultirala je nezaposlenošću, osiromašenjem velikog dijela stanovništva i koncentracijom vlasništva u rukama nekolicine. Novi vlasnici nisu ulagali u nastavak proizvodnje, nego su radije vrijedne pogone i imovinu poduzeća pretvarali u kredite za daljnje stjecanje vlasništva ili direktno u novac. U 2000-ima, nakon sanacije i privatizacije banaka, nekretnine propalih poduzeća i javni prostor postaju osnovom za nagli razvoj građevinarstva, špekulacije i napuhavanje nekretninskog balona. Nasilno uništavanje poduzeća (npr. Kamensko), privatizacija javnog prostora (npr. Varšavska u Zagrebu), prenamjena režima namjene (npr. Srđ u Dubrovniku), prisvajanje prirodnih resursa (npr. Muzil u Puli) rezultiraju velikim profitima za investitore, a štetom za javni interes, lokalne zajednice i okoliš. Vlast, u nadi da će privući ulaganja, donosi posebne zakone o igralištima za golf i strateškim investicijama ili prostorne planove koji pogoduju investitorima. Ta druga privatizacijska pljačka (2000-ih godina) rezultira isključivanjem građana iz odlučivanja o budućnosti ključnih resursa za razvoj društva i očuvanje okoliša.

(od grč. protagonistes = glavni junak, pokretač zbivanja, prvoborac, pobornik)

Pogled koji podrazumijeva i promovira aktivan utjecaj na stvari koje nas se tiču. Kad osoba ravnopravno sudjeluje u donošenju i provođenju odluka o stvarima koje su za nju važne, ona postaje protagonist i u zajednici i u vlastitom životu.