(od lat. liber = slobodan, nesputan, slobodnjački, slobodouman)

filozofije prosvjetiteljstva 17. i 18. stoljeća, kojom se nasljednom pravu tadašnjeg plemstva suprotstavlja pravo pojedinca na slobodu privređivanja i odlučivanja o vlastitom životu. Kao nositelji te ideologije nameću se tadašnji nezavisni trgovci i proizvođači, danas poznati pod zajedničkim nazivom “buržoazija”.
Liberalizam se gradi na ideji neograničene mogućnosti stjecanja privatnog vlasništva, čiji je domet uvjetovan jedino vlastitom sposobnošću i interesima, a prostor za takvo djelovanje stvara se što manjim utjecajem države. Tako nastaje stajalište poznato kao “ekonomski liberalizam”, čija je osnovna pretpostavka da se većina ekonomskih odluka donosi na individualnoj razini i da je vođena vlastitim interesima, a ne na razini organizacija koje bi trebale voditi računa o cijelokupnoj zajednici.
U teoriji se smatra da se “slobodno tržište”, kao nekom “nevidljivom rukom”, samo od sebe regulira osiguravajući tako ravnopravnost među slobodnim pojedincima, što rezultira boljim, pravednijim društvom. U praksi se taj način razmišljanja ispoljio u obliku kapitalizma. Povijest je ubrzo pokazala da je primjenom takve doktrine samo jedna elita (plemstvo) zamijenjena drugom elitom (buržoazija), a da je neograničena akumulacija kapitala u vlasništvu pojedinaca imala poražavajuće posljedice na društvo u cjelini. To je prvenstveno došlo na vidjelo s pojavom masovnog siromaštva (da bi netko imao više, drugima se mora uskratiti).
Postalo je jasno i da ideja individualne slobode nije vrijedila za sve, što se pokazivalo na razne načine, od nehumanih uvjeta rada u raznim industrijskim postrojenjima do toleriranja ropstva (npr. francuski liberali su, bez ikakve zadrške, 1791. godine podržali vojnu intervenciju na Haitiju kako bi se ugušila tamošnja pobuna robova i zaštitili njihovi privatni interesi, a na američkom kontinentu se tek u 19. stoljeću dogodio vrhunac trgovine robljem kao posljedica industrijske revolucije, jer su se s novim strojevima pamuk i kava mogli obrađivati znatno brže i u većim količinama, što je dovelo do povećanja plantažnih površina, a time i do rasta potražnje za robovskom radnom snagom). To je mnoge teoretičare liberalizma navelo na djelomičnu reviziju vlastitih stavova, a rezultat toga je formuliranje stajališta poznatog pod nazivom “socijalni liberalizam”. Po njemu se opravdava državna intervencija u području ekonomije u slučajevima koji ugrožavaju slobodu pojedinca.
U skladu s tim razmišljanjem, oblikovana je i jedna od najpoznatijih liberalnih postavki – da svatko ima pravo slobodno raditi što hoće sve dok time ne ugrožava prava nekog drugog.

Na tragu “socijalnog liberalizma”, a pod utjecajem ekonomske krize 1930-ih godina, nastaje doktrina takozvanog “srednjeg” ili “trećeg puta”, postavljena između dva suprotstavljena koncepta – konzervativne liberalne tržišne ekonomije i socijalističke planske ekonomije. Njemački sociolog i ekonomist Alexander Rüstow je 1938. godine za tu doktrinu skovao naziv “neoliberalizam”. Prvu primjenu koncepta državne intervencije u modernoj ekonomiji po tako postavljenim principima uvodi američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt sa svojom politikom “novog poslovanja” (New Deal) putem koje SAD izlazi iz ekonomske krize. Najveći doprinos takvom konceptu na svjetskoj razini daje američki ekonomist John MaynardKeynes,
po čijem se modelu veliki broj država obnavljao nakon razaranja iz Drugog svjetskog rata, tako da je dobio naziv “kejnezijanska ekonomija”.
Do 1960-ih godina termin “neoliberalizam” u potpunosti nestaje iz upotrebe, da bi se s početkom 1980-ih opet pojavio, ali u drugom značenju. Za njegovu novu upotrebu zaslužni su ekonomisti okupljeni 1973. godine u Čileu pod diktaturom Augusta Pinocheta, školovani većinom na Sveučilištu u Chicagu pod mentorstvom Miltona Friedmana, poznati i pod nazivom “čikaški momci”. Njihov je koncept vraćanje doktrini klasičnog ekonomskog liberalizma smanjivanjem utjecaja države i deregulacijom tržišta. Naziv “neoliberalizam” tom konceptu daju lationoamerički ekonomisti suprotstavljeni “čikaškim momcima” (slično kao što se “neofašizmom” nazivaju nove pojave stare fašističke ideologije). Upotreba termina u tom smislu vrlo brzo prelazi iz španjolskog u englesko govorno područje, da bi potom bila prihvaćena i na svjetskoj razini. Neoliberalizam se u obje verzije odlikuje nedosljednošću (zagovaranje smanjenja utjecaja države od strane buržoazije, dok se istovremeno koriste mehanizmi države za zaštitu interesa buržoazije) i problemima poput povećanja nejednakosti, rasta siromaštva, opće ekonomske nesigurnosti i sl.

Ideja prema kojoj svako ljudsko biće svojim rođenjem, bez obzira na spol, porijeklo, državljanstvo ili neku drugu pripadnost, posjeduje određena neotuđiva prava. To znači da se, neovisno o procesu kojim se do toga došlo i periodu u kojem se to dogodilo, jednom kad je nešto prepoznato kao ljudsko pravo to smatra urođenim svim ljudima. Postoje različite klasifikacije ljudskih prava i za svaku od njih postoji kritika koja ukazuje na razne probleme u određenoj podjeli, ali kao najšire prihvaćena klasifikacija nametnula se podjela na negativna i pozitivna ljudska prava. Negativna ljudska prava su neaktivna, dakle, ne traže akciju vanjskih čimbenika da bi se poštivala (npr. za poštivanje prava na život dovoljno je pustiti čovjeka da živi, a za poštivanje prava na slobodu govora dovoljno je pustiti čovjeka da slobodno govori). Pozitivna ljudska prava su aktivna, dakle, traže akciju vanjskih čimbenika da bi se poštivala (npr. pravo na zdravstvenu zaštitu ili pravo na obrazovanje). Na toj osnovi se dalje gradi podjela na građanska i politička prava te ekonomska, socijalna i kulturna prava. Različito razumijevanje dovodi i do različitog tretiranja važnosti određenih ljudskih prava. Tako je u socijalističkim državnim sustavima značajna pažnja bila posvećena ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, dok u kapitalističkim državnim sustavima naglasak ostaje prvenstveno na građanskim i političkim pravima. Još jednu široko prihvaćenu klasifikaciju (najviše u europskoj pravnoj tradiciji) donio je 1979. češki pravnik Karel Vasak koji je predložio tri generacije ljudskih prava: prva generacija su građanska i politička prava (pravo na život, političko sudjelovanje itd.), druga generacija su ekonomska, socijalna i kulturna prava (pravo na opstojnost, kvalitetu života itd.) i treća generacija su solidarna prava (pravo na mir, pravo na čisti okoliš itd.).

Skupina ljudskih prava kojom se pojedince štiti od ugrožavanja od strane države i privatnih organizacija te se osigurava njihova sloboda sudjelovanja u građanskom i političkom životu zajednice bez diskriminacije ili represije. Građanska prava uključuju zaštitu čovjekovog fizičkog i psihičkog integriteta (zaštitu života i sigurnosti, zaštitu od diskriminacije na temelju izgleda, roda, porijekla, seksualne orijentacije, narodnosti, religije ili invaliditeta) te individualna prava (pravo na privatnost, pravo na slobodu misli i savjesti, pravo na slobodu govora i izražavanja, pravo na religiju, pravo na javno istupanje, pravo na okupljanje i pravo na kretanje). Politička prava uključuju pravo na nepristranu pravnu zaštitu (pravo na pošteno suđenje, pravo na dostojanstven pravni proces, pravo na traženje pravne zadovoljštine) te pravo aktivnog sudjelovanja u javnom i političkom životu (pravo na udruživanje, pravo na zahtijevanje, pravo na samoobranu i glasačko pravo).

Skupina ljudskih prava kojom se nastoji različitim ljudima osigurati jednake uvjete i tretman u društvu, a uključuje: pravo na zdravstvenu skrb, pravo na rad, pravo na obrazovanje, pravo na smještaj, pravo na adekvatan životni standard, pravo na posao, pravo na kulturu i znanost itd.

Skupina prava koja se još naziva i “prava u nastajanju” jer su ta prava još uvijek politički i pravno najmanje zastupljena u svijetu, a i u teorijskim raspravama je stupanj neslaganja znatno veći nego kod drugih skupina (“generacija”) ljudskih prava. Ta prava uključuju: grupna ili kolektivna prava, pravo na samoodređenje, pravo na ekonomski i socijalni razvoj, pravo na zdrav okoliš, pravo na prirodne resurse, pravo na komunikaciju, pravo na sudjelovanje i kulturno nasljeđe, pravo na međugeneracijsku pravednost i održivost itd.

Inicijativa za definiranje te grupe ljudskih prava i njeno pravno reguliranje dolazi kao odgovor na način na koji se znanje tretira u današnjem pravnom sustavu. Termin koji se koristi u pravnom sustavu je “intelektualno vlasništvo”, što je greška već u samom nazivu jer tretira informaciju kao vlasništvo, a to znači da je izjednačava s robom. Informacija se od robe razlikuje u tri aspekta: po oskudnosti (vrijednost robe određuje se prema tome koliko je dostupna zajednici; što je dostupnija, to joj vrijednost više pada, dok nasuprot tome, što je količina informacija veća, to im više raste i zajednička vrijednost); po obliku (roba može postojati samo u određenom vremenu i prostoru, dok je informacija vremenski neograničena i nije definirana prostorom); po raspodjeli (raspodjelom robe svatko dobija manju količinu iste, dok informacija nije djeljiva; razmjenom informacija njihova količina samo raste). Ta generacija ljudskih prava svoju odrednicu gradi upravo na tome da informaciju ne tretira kao pružanje usluge (na osnovi čega je stvoren sustav patenata i autorskih prava), nego kao društvenu danost koju se ne smije uskraćivati. U tom smislu, tu se radi o grupi negativnih, a ne pozitivnih ljudskih prava.

Skupina ljudskih prava koja se odnosi na individue (pojedince) i grupe (skupine, kolektive). Individualna (pojedinačna) prava odnose se na pojedince, čak i ako su podijeljeni na različite klase, što znači da se one koji bi ta prava trebali uživati promatra prvenstveno kao individue. U tradiciji zapadnog svijeta individualna prava se često povezuju s političkom i ekonomskom slobodom, na osnovu čega se grade ideje jednakosti pred zakonom i zaštite pojedinca od države. Primjeri toga se mogu naći već u dokumentu Magna Carta (1215.), koji se smatra začetkom pravne regulative ljudskih prava, a u kojem engleski kralj prihvaća da njegova volja može biti obvezana zakonom i gdje se vrlo jasno navodi zaštita određenih prava njegovih podanika.
Grupna (skupna, kolektivna) prava tiču se društvene kontrole i kao predmet zaštite odnose se prvenstveno na ljudske zajednice, a ne na ljude kao pojedince. Ta vrsta prava kroz povijest se koristila i za ugrožavanje i za potpomaganje individualnih prava te je taj koncept i u današnje vrijeme opterećen mnogim kontroverzama. Negativne primjere u povijesti možemo pronaći u vrijeme kolonijalizma (u idejama koje su ga opravdavale, npr. u legaliziranom ropstvu primijenjenom na specifične populacije kao što je to bilo na američkom kontinentu) ili u razdoblju nacizma i u Drugom svjetskom ratu (koji je Hitler pokrenuo pod izgovorom traženja životnog prostora, “Lebensraum”, za svoj, njemački narod).
U današnje vrijeme grupna se prava često zagovaraju kao aktivni doprinos ostvarenju jednakosti među ljudima. Tu se, pored jednakosti pred zakonom, misli i na ekonomsku jednakost kojom se bitno određuje kvaliteta života. Takva se stremljenja mogu vidjeti u političkim i pravnim inicijativama koje poznajemo pod nazivom “afirmativna akcija” ili “pozitivna diskriminacija”, kroz koje se grupama sa slabijim položajem u društvu (npr. žene, Romi, osobe s posebnim potrebama itd.) pružaju dodatne mogućnosti kako bi ostvarili ravnopravan suživot s ostalim grupama, ali mogu se vidjeti i na nivou cjelokupne populacije kroz borbu protiv raznih vidova klasne nejednakosti, a u krajnjoj liniji i kroz borbu za besklasno društvo.