(“glavni iznos” ili “glavnica”; od lat. caput = glava, vrh, ili capitalis = glavni, vrhovni, prvi)
Društveni odnos izražen kroz vrijednost koja donosi višak vrijednosti (u vidu sredstava za proizvodnju, gotovih proizvoda, novca i sl.). Da bi nešto bilo kapital, ono već mora biti određena vrsta proizvoda (kamen mora biti tretiran tako da bi postao vrh strijele, polje mora biti obrađeno tako da bi dalo plodove, ruda mora biti iskopana i transportirana da bi se mogla koristiti u proizvodnji, itd.). Iz tog proizlazi da komad zemlje ili izvor vode nisu kapital jer nisu proizvodi – oni su dobra. Takvo razlikovanje je bitno jer se njime određuje vrijednost određene stvari (iskopana ruda je bez daljnje upotrebe beskorisna i štetna jer zauzima prostor i ne nadoknađuje trošak iskapanja; voda i zemlja jednostavno postoje i nisu trošak nikome). Teorija kapitala otišla je u smjeru u kojem se sve što može donijeti profit (tj. stvoriti višak vrijednosti) tretira kao kapital ili kao “kapitalno dobro” (npr. neplodno zemljište može postati kapitalno dobro ako se urbanističkim planom prenamjeni u građevinsko zemljište, čime njegova novčana vrijednost značajno raste).
Na kapitalu kao vrijednosti koja stalno mora rasti kako bi opravdala svoje postojanje gradi se cijela ideologija kapitalizma, prevladavajućeg ekonomskog sustava u svijetu. Kapital je postao ključna odrednica za formiranje svih odnosa u društvu.
Ideologija ekonomskog sustava zasnovanog na interesu pojedinca, njegovom pravu na privatno vlasništvo i nadmetanju s drugima. Količina vlasništva je, smatra se, ograničena samo sposobnošću pojedinca za njegovo pribavljanje (proces “akumulacije kapitala”), a ravnopravnost u nadmetanju navodno osigurava “zakon slobodnog tržišta” (“nevidljiva ruka tržišta”) koji se jednako odnosi na svakog te pretpostavlja samoregulirajući čimbenik stabilnosti u društvu. Kapitalističku misao u 18. stoljeću počinje razvijati filozof Adam Smith (“otac moderne ekonomije”) koji, pozivajući se na prirodne zakone, smatra da je čovjek sebično biće koje može mirno živjeti s drugima tek kada društvo reguliranjem zakona uspostavi jednake početne šanse za sve. Prvi problem je to što se pretpostavlja da je čovjek po prirodi prvenstveno sebičan, iako već milijunima godina preživljava u zajednici. Drugi problem se odnosi na jednakost šansi. Naime, da bi postojao, kapitalistički sustav mora se sastojati od dvije društvene klase – kapitalista (vlasnika sredstava za proizvodnju) i radnika (iznajmljivača svog rada za proces proizvodnje), kojima pojedinac često pripada rođenjem, a ne na temelju iskazanih sposobnosti. Kapitalizam nam pokazuje da se tržište ne regulira samo od sebe, da je vrlo nestabilno te da je i dalje podložno monopolu u kojem “mali” (ili “niži”) naspram “velikih” (ili “viših”) nemaju šanse.Sustav je postavljen tako da bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji, čime se tzv. “niža klasa” uvećava, a tzv. “srednja klasa” se smanjuje ili čak nestaje.
Jedna od glavnih poluga sindikalnog rada u ostvarivanju interesa radnika. Njegova svrha je ugovoriti s poslodavcima povoljnije uvjete nego što su određeni Zakonom o radu i drugim zakonima i propisima, ali i osigurati i zaštititi radnička prava od promjena koje bi poslodavci htjeli načiniti na štetu radnika. U kolektivnom ugovoru reguliraju se pitanja kao što su visina i način isplate plaće, uvjeti prekovremenog rada, preraspodjela radnog vremena, razna materijalna prava itd.
Ideologija zasnovana na konceptu zajedničkog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju te ukidanju novca, društvenih klasa i države. Osnova komunizma može se sažeti u sloganu nastalom sredinom 19. stoljeća: “Svatko prema svojim mogućnostima, svakome prema njegovim potrebama”. Komunističko društvo zamišljeno je kao skup slobodnih i samosvjesnih pojedinaca koji kroz suradnju, a ne međusobnu eksploataciju, ostvaruju boljitak za sve. Današnje javno mnijenje zagušeno je iskrivljenim prikazivanjem komunizma na više razina. Kao prvo, komunizam ne podrazumijeva automatski ukidanje privatnog vlasništva kao jednog od osnovnih ljudskih prava. U sklopu komunističkog društva moguće je imati vlastite stvari, čak i nekretnine. Ono što mora biti zajedničko su sredstva za proizvodnju, s tim da je i to ustvari određeni oblik privatnog vlasništva. Što se pod tim misli može se vidjeti na primjeru zadruga kao radnih organizacija koje su u ravnopravno raspoređenom vlasništvu svih njihovih članova. Ono što se komunizmom isključuje je neograničeno zgrtanje imovine koja bi bila u posjedu samo jedne osobe ili nekoliko osoba, jer takav je odnos uvijek na štetu ostalih. Dakle, za razliku od kapitalističkog društva (u kojem, npr., zbog lihvarskih bankovnih kredita ljudi ostaju bez svojih domova), osnovno ljudsko pravo na neotuđivost privatnog vlasništva može se štititi upravo kroz komunizam, u skladu s idejom da svatko dobiva prema potrebi. Isto tako, o bivšem Sovjetskom savezu i sličnim državnim uređenjima govori se i piše kao o propalim “komunističkim režimima”, što je pogrešno jer oni su se definirali kao socijalistički režimi, a socijalizam su smatrali prijelaznim periodom na putu prema komunizmu (to su potvrđivali i time što su organizaciju kojoj je namijenjena uloga upravljanja procesom prijelaza, a koja bi se, nakon njegovog uspješnog završetka trebala raspustiti, nazivali “komunističkom partijom”, dok su države već u svojim nazivima bile određene kao “socijalističke republike”). Taj prijelaz ne samo da ni u jednoj od tih država nije proveden do kraja, nego mnogi kritičari, zbog prisutnosti totalitarnih metoda vladanja, dovode u pitanje i socijalistički karakter tih sustava te za njih kreiraju naziv “državni kapitalizam”. Na komunizam se često gleda kao na “lijepu ali neostvarivu ideju”, ali povijest ljudskog roda uči nas drugačije. Npr. većina tzv. “primitivnih” zajednica bila je ustrojena po komunističkim načelima, što ukazuje na to da je čovjek većinu svog postojanja (od preko 100 000 godina) živio upravo na takav način, a postoje i brojne kršćanske zajednice koje tumače Kristov nauk upravo kao poziv na komunistički ustroj i koje ga uspješno provode u djelo (kršćanski komunizam). Kao dokaz za moguću primjenu komunizma u industrijskom okruženju imamo sjevernu Španjolsku za vrijeme građanskog rata 1930-ih, gdje je veliko područje zemlje uspješno funkcioniralo po načelima anarhističkog komunizma (anarhokomunizma).
Slaganje svih sudionika neke rasprave ili svih članova neke zajednice sa zajednički donesenom odlukom. U nekim institucijama i grupama odluke se donose isključivo konsenzusom (npr. u Vijeću sigurnosti UN-a i u direktnodemokratski organiziranim zajednicama diljem svijeta), dok je drugdje dovoljna natpolovična većina glasača (50 % + 1 glas). Koncept natpolovične većine smanuje potrebu za konsenzusom, što često dovodi do nerazumijevanja grupa koje svoje rivalstvo prenose i na proces donošenja svih odluka. Primjer za to su parlamenti u kojima se odlučivanje svodi na lobiranje za određenu opciju, pri čemu je ponekad dovoljan jedan glas da prevagne određeni stav. Direktna demokracija pridaje veliku važnost konsenzusu. Čak i direktnodemokratske zajednice koje sebi, u određenim okolnostima, ne mogu priuštiti opširne rasprave do postizanja konsenzusa (npr. ako je mnogo “suzdržanih” ili je razlika između onih koji su “za” i onih koji su “protiv” premalena) teže postizanju konsenzusa. U takvom sustavu oni koji donose odluke snose i odgovornost za njihovo provođenje, a da bi to što bolje funkcioniralo važno je da određena odluka bude svima prihvatljiva. Približavanje konsenzusu postiže se točno definiranim odstupanjem (npr. postotak od 90 %, 80 % ili 75 %), a može se postići i arbitrarnim pristupom za svaku odluku zasebno, gdje sudionici, ovisno o važnosti odluke, određuju prihvatljivu većinu. Konsenzus može biti postignut slaganjem i prihvaćanjem. Slaganje podrazumijeva vjerovanje da je određeni prijedlog uistinu najbolje rješenje, dok prihvaćanje znači da nekom određena odluka nije prvi izbor, ali joj se priklanja uvažavajući stavove drugih kao relevantne za određenu situaciju.
Pokret koji prihvaća i djeluje na kontekstualnom ozbiljenju načela socijalne pravde i solidarnosti, ali odbacuje bilo kakav oblik socijalističke ideologizacije i politizacije moralnih vrednota. Nastoji uspostaviti ravnotežu između privatnog vlasništva i društvenog dobra, poštujući etičke vrijednosti biblijske poruke, dakle osobnog polazišta i humanističke dosege sekularnog društva, dakle zajednice u kojoj obitava.
Učenje koje počiva na zahtjevu da se kršćanska vjera kontekstualizira u društvu, odnosno da odgovori na pitanja koja se pojavljuju u određenim društvenim kontekstima. Kršćanski socijalni nauk nastao je kroz odnos praktičnog rada crkve sa siromašnima, nemoćnima i potrebitima, s jedne strane, te crkvenih teorijskih formulacija o braku, obitelji i društvu, s druge strane. Razvoj nauka prati društvenu dinamiku, te je iz tog razloga u konstantnom procesu definiranja, posebice ako se uzme u obzir da ga razne kršćanske zajednice formuliraju različitim tempom i na različite načine.
Zanemareni oblik rada koji je nužan za proizvodnju radne snage. Obično se pod time podrazumijevaju aktivnosti poput kuhanja, pospremanja stana, pranja odjeće, skrbi o djeci i odgoja djece i slično, koje su kroz povijest većinom obavljale žene, što je uvelike i danas slučaj. U različitim povijesnim fazama kapitalizma ta vrsta rada imala je različite oblike i različito se posredovala na ekonomskoj, socijalnoj i političkoj razini. Npr. dio tog rada su u tzv. “državi blagostanja” (na Zapadu od kraja Drugog svjetskog rata do 1980-ih) na sebe preuzele institucije socijalne države. Danas, u trenutku kada se raspada koncept “socijalne države”, taj teret ponovo pada na žene u kućanstvu.
Kućanski rad je dugo ostao neprepoznat kao aktivnost koja bi se trebala uzeti u obzir pri analizi kapitalističkog načina proizvodnje pa ga se često naziva i “nevidljivim radom” ili “neproduktivnim radom”, što (pogrešno) upućuje na njegovu odvojenost od sfere proizvodnje vrijednosti.
