Ekološki otisak je način mjerenja našeg utjecaja na planet, odnosno na resurse i ekosustave planeta. Računa nam našu potrošnju, odnosno otisak koji napravimo kroz korištenje energije, hrane, kupovine roba i usluga, stvaranje otpada. Ekološki otisak je najtočnije ogledalo naše civilizacije i uči nas da smo, ako imamo preveliki otisak, uzeli resurse ili biokapacitet iz nekog drugog područja na planetu. Odnosno uzeli smo nekome drugome mogućnost i slobodu da se razvija. Trenutno smo na razini cijelog svijeta u ekološkom minusu, tj. našem planetu je potrebno godinu dana i pet mjeseci da nadoknadi i apsorbira sve što mi potrošimo i zagadimo u godinu dana. Naš planet stalno kaska za našom potrošnjom i možemo reći kako uzimamo sve veće i veće kredite od njega po sve nepovoljnijim kamatama. Baš kao i u ekonomiji.

(grč. oikonomia = upravljanje kućanstvom ili domaćinstvom; od grč. oikos = kuća, kućanstvo, dom, domaćinstvo + nomos = zakon)

Podrazumijeva širok spektar značenja kao što su gospodarenje vlastitom imovinom, privređivanje pojedinca za osobne potrebe i potrebe zajednice (uključujući radne organizacije, društvo i državu), upravljanje resursima i tokovima novca te postizanje i održavanje materijalnog blagostanja, kako za pojedinca, tako i za cijelu populaciju. Ekonomija se bavi npr. tržištem, gospodarstvom i održivim razvojem, a svi ti i neki drugi elementi mogu se ispravno razumjeti tek kao dijelovi šire cjeline. Problem današnjeg društva je što se ekonomija (i kao znanstvena disciplina i kao djelatnost) prvenstveno promatra kao trgovina, čime se kao apsolutno mjerilo svega, čak i ljudskog života, nameće novčana vrijednost. Posljedično dolazi do ekoloških zagađenja (jer briga za okoliš poskupljuje proizvodnju), do smanjivanja ljudskih prava (zdravstvena skrb i obrazovanje postaju nedostupniji jer, u skladu s logikom tržišta, ne donose profit pa se, osim što se oporezuju, počinju i dodatno naplaćivati; radnicima se smanjuju plaće i pogoršavaju uvjeti rada kako bi njihovi vlasnici zadržali visoke profite, itd.), te do općeg ugrožavanja svih vrsta javnih dobara (privatni kapital je uglavnom u direktnom sukobu s potrebama zajednice jer svaka mjera koja ide u korist njenih pripadnika znači manji profit za onog čiji je kapital).

Pogled po kojem je osnova za ostvarenje demokracije u političkom životu stvaranje povoljnih ekonomskih uvjeta za život ljudi (građana, zajednice, naroda). Bez ekonomskih prava (npr. pravo na stanovanje i primjeren životni standard) ne mogu se ostvariti ni politička prava (npr. pravo na zaštitu od diskriminacije, pravo na pravnu zaštitu te pravo na slobodu izražavanja, kretanja i javnog djelovanja). Za razumijevanje ekonomske demokracije u svakodnevnom životu dovoljno je pogledati čovjeka koji se, nakon što je glasao na izborima, vraća plaćanju kredita da ne ostane bez stana i odlazi na potplaćeni posao na kojem nema utjecaja na način poslovanja, iako zna da se radna organizacija vodi tako da joj se šteti. Zbog svega toga ne može si priuštiti da otvoreno ukazuje na probleme jer nema vremena za javno djelovanje niti sredstava za sudske postupke, a osim toga, ako otvoreno ukazuje na probleme, mogao bi ostati bez posla pa ne bi mogao plaćati kredit. Tog čovjeka ne možemo smatrati slobodnim, niti društvo u kojem on živi možemo smatrati demokratskim. U skladu s idejom ekonomske demokracije, rješenje je u prebacivanju upravljačke moći nad radnim organizacijama s nekolicine menadžera na kolektiv koji se sastoji od svih zaposlenika, a može uključivati i širu javnost. Ravnomjernom raspodjelom dobiti sprečava se umjetno stvaranje nestašice uzrokovane neograničenom akumulacijom kapitala pod kontrolom nekolicine, čime se postižu stabilniji poslovni uvjeti i ostvaruje veća sigurnost za sve uključene.

Banka čiji je primarni cilj (za razliku od komercijalnih banaka) zajed-- ničko dobro te osiguranje prava na primanje kredita kroz poslovni proces koji se sastoji od prikupljanja i prenamjene sredstava u kredite za kulturne, društvene i ekološke projekte. Etične banke promiču inkluziju (uključivanje), održivi razvoj, socijalnu ekonomiju i društveno poduzetništvo, podižu svijest o ulozi novca u društvu i o štetnosti ekonomije koja se zasniva na kratkoročnim profitima. Takve banke u praksi trebaju zadovoljavati određeni niz uvjeta. Primarno trebaju koristiti štednju svojih korisnika ostvarenu kroz procese dobre (etične) ekonomije, a nikako protuzakonito stečen novac, niti novac prikupljen od strane neetičnih industrija (npr. novac iz industrije oružja ili novac nepoznatog porijekla). Trebaju financirati isključivo društveno korisne, ekonomski i ekološki održive projekte. Najveći dio svog profita trebaju ponovno ulagati u zajednicu. Novcem trebaju upravljati transparentno i ne smiju se kockati novcem svojih korisnika, niti sudjelovati u financijskim tržištima. Trebaju biti demokratski organizirane institucije u kojima i korisnici i zaposlenici sudjeluju u upravljanju. Trebaju imati definiran omjer između najviše i najniže plaće (npr. 4:1). Trebaju ulaziti u dugoročne partnerske odnose s korisnicima, koji se temelje na načelu solidarnosti, što znači da trebaju osobno poznavati svoje korisnike i njihove potrebe. U tom smislu, njihovi zaposlenici trebaju biti savjetnici korisnicima jer je svima u interesu da se rizik poslovanja svede na najmanju mjeru. Pri izdavanju kredita trebaju uzimati u obzir ne samo kolateral i čvrste garancije nego i osobne i društvene garancije mreža u koje je financiranje upućeno.