(grč. demokratia = vladavina naroda; od demos = narod + kratein = vladati)

Oblik društvenog uređenja u kojem vlast proizlazi iz naroda, tako da je narod vrhovni nositelj vlasti. To ujedno znači da svi članovi društva (tj. svi građani) imaju jednako pravo na sudjelovanje u donošenju odluka koje se tiču njihovih života (individualnog života i zajedničkog života), ali se odluke donose na temelju stava većine, pri čemu se teži konsenzusu. S obzirom na to, demokracija je vladavina većine u korist većine.

Označava stupanj transparentnosti u radu sindikalnih struktura i njihovu spremnost na kontroliranje od strane članstva. Npr. ako sindikalne strukture kriju od svoga članstva kontakte s upravom, smjenjuju povjerenike sindikata mimo volje članstva, istodobno namećući svoja kadrovska rješenja, itd., radnici bi trebali napustiti takav sindikat.

(procedura = od lat. procedere = ići naprijed, napredovati)
Način djelovanja koji određenu zajednicu čini demokratskom. Da bi procedura uistinu bila demokratska, zajednica mora provoditi sljedeće postupke u određenom slijedu: rasprava; formuliranje problema, pitanja i prijedloga za njihovo rješavanje; rasprava; donošenje odluka; izvršavanje odluka; provjera izvršavanja odluka.

Metoda koja podrazumijeva djelovanje odmah nakon donošenja odluke. Usko je vezana za direktnu demokraciju kao metodu donošenja odluka. Naziva se direktnom jer nema posrednika između onoga tko donosi odluku i onoga tko tu odluku izvršava, a označava i unutrašnje i vanjsko djelovanje zajednice. Pod unutrašnjim djelovanjem misli se na regulaciju poslova unutar zajednice za njeno održavanje, a pod vanjskim na odnos zajednice prema svojoj okolini, što se u današnjem društvu najčešće ispoljava kroz razne oblike prosvjednog djelovanja. Pritom se direktna akcija razlikuje od građanskog neposluha po tome što tu ne dolazi do kršenja zakona zato da bi se ukazalo na postojeću nepravdu unutar zakona, već zato što se sam zakon koji se krši prepoznaje kao nepravedan te se svojim djelovanjem pokazuje kakav bi on trebao biti.

Oblik uređenja i funkcioniranja zajednice ili društva u kojem svi članovi imaju jednaku mogućnost sudjelovanja u zajedničkom/društvenom životu. Temelji se na zajedničkom ravnopravnom odlučivanju o svim pitanjima važnima za zajed- nicu. Budući da nema posrednika između subjekta demokracije (građani, narod) i demokratske procedure, direktna demokracija naziva se još neposrednom ili izravnom demokracijom.

Stvari i sustavi koji služe zadovoljavanju ljudskih potreba i pružanju koristi ljudima: od osnovnih sredstava za život (zrak, voda, hrana itd.) do sredstava koja život čine ugodnijim i boljim (javni prijevoz, uređeni gradski prostori, obrazovni sustav itd.). Najčešće se služimo privatnim dobrima – opipljivim dobrima u obliku robe koju smo pribavili, sami proizveli ili kupili od nekog drugog. Ono što je prodavaču kapital (prehrambeni proizvod, košulja, automobil, kuća) to je potrošaču dobro (ručak, odjevni predmet, prijevozno sredstvo,prostor stanovanja). Prema tržišnoj logici, privatnim dobrima smatraju se i neopipljive stvari poput informacija, koje se tretiraju kao roba umjesto kao pravo. U zajednička dobra spadaju prirodni (zrak, voda, nastanjiva zemlja) i kulturni resursi (zajedničke službe, zgrade, površine, software) dostupni svim pripadnicima društva. Zajednička dobra mogu biti javna ili privatna. Javna zajednička dobra su rijeke, gradske ulice, trgovi i parkovi, javni prijevoz, javna rasvjeta, javna televizija, itd. Javnost tih dobara podrazumijeva njihovo korištenje na dobrobit svih pripadnika društva. Privatna zajednička dobra nastaju dugotrajnim korištenjem unutar neke zatvorene zajednice (zemlja na zajedničkom korištenju, zajednički mlin, zajednička mehanizacija itd.). Dobar primjer privatnih zajedničkih dobara su zadruge.

Oblik ekonomije koji podupire kvalitetu života cijele zajednice, a ne kvalitetu života izoliranih pojedinaca ili bogaćenje kao cilj ekonomije. Polazi se od toga da je zajednica više od pukog zbroja pojedinaca koji su njeni pripadnici. Ekonomija ne može biti dobra ako jedan pripadnik zajednice zadovoljava svoje potrebe ugrožavanjem drugih pripadnika. Dobra ekonomija ne postoji ako nije pravedna, ako nepravedno koristi i dijeli resurse. Prema tome, dobra ekonomija je odgovorna i solidarna, kako prema ljudima tako i prema prirodnom okolišu.

Umjetničke prakse koje se razvijaju u posljednjih nekoliko desetljeća, a koje se koriste ne-umjetničkim metodama kao što su arhiviranje i popisivanje statističkih, administrativnih i informatičkih podataka. Na taj se način stvaraju nove umjetničke strukture i mreže podataka, reinterpretiraju postojeći narativi, uključuju odbačeni sadržaji, omogućuju nove situacije, itd. Isto tako, na drugačiji se način koriste tradicionalni dokumentaristički mediji kao što su film i fotografija, koji, vezujući se uz umjetničke forme poput performansa i videa, čine nove složene alate za propitivanje društva. Za razliku od same dokumentacije, koja po definiciji nije umjetnost, nego na nju samo upućuje (snimke performansa, privremenih instalacija itd.), dokumentacijskim praksama nije namjera prikazati prošli umjetnički događaj i učiniti ga na taj način ponovno prisutnim, nego uputiti na umjetničke aktivnosti u kojima se umjetnost ne pojavljuje kao objekt, nego kroz razne intervencije u svakodnevnom životu (npr. stvaranje određenih situacija, oblikovanje složenih zajednica, dugotrajni procesi umjetničkih istraživanja, različite suradnje i slično).

Premda se koristi u različitim kontekstima (filozofija, religija, pravo itd.), ovdje se odnosi na radništvo i ima dva značenja. U prvom, hijerarhijskom, podrazumijeva “dobrog radnika dobrog gazde”. Ako radnik uredno obavlja svoj posao, a gazda ga zbog toga cijeni i uredno plaća, radnik se može osjećati dostojanstveno u odnosu sa svojim gazdom. U drugom, horizontalnom značenju nema dostojanstva za radnika dok god nad njim postoji gazda koji odlučuje umjesto njega. Tek kad radnik sa svojim kolegama zajednički odlučuje o sudbini radnog kolektiva može se osjećati dostojanstveno kao aktivan subjekt koji kreira vlastitu budućnost.

Privatizacija samoupravnih poduzeća tijekom 1990-ih dovela je razaranja industrije i radnih mjesta. Transformacija vlasništva u uvjetima smanjenja domaćeg tržišta sa 22 na 4.5 milijuna stanovnika, rata i ratne ekonomije te političkog ortakluka rezultirala je nezaposlenošću, osiromašenjem velikog dijela stanovništva i koncentracije vlasništva u rukama nekolicine. Novi vlasnici nisu ulagali u nastavak proizvodnje, već su radije vrijedne pogone i imovinu poduzeća pretvarali u kredite za daljnje stjecanje vlasništva ili direktno u novac. Taj proces poznajemo kao privatizacijsku pljačku.
U 2000-ima, nakon sanacije i privatizacije banaka, nekretnine propalih poduzeća i javni prostor postaju osnovom za nagli razvoj građevinarstva, spekulacije i nekretninskog balona. Nasilno uništavanje poduzeća (pr. Kamensko), privatizacija javnog prostora (pr. Varšavska), prenamjena režima namjene (pr. Srđ), prisvajanje prirodnih resursa (pr. Muzil) rezultiraju velikim profitima za investitore, a štetom po javni interes, lokalne zajednice i okoliš. Vlasti u nadi da će privući ulaganja stoga donose posebne zakone o igralištima za golf, strateškim investicijama ili prostorne planove koji pogoduju investitorima. Ta druga privatizacijska pljačka rezultira isključivanjem građana iz (odlučivanja o budućnosti) ključnih resursa za razvoj društva i očuvanje okoliša.