Označava spremnost radnika da provedu određeni tip akcija na radnom mjestu, koje su usmjerene na zaštitu i unapređenje njihovih prava. Ona ovisi o brojnim odrednicama kao što su: ranija (ne)iskustva u radničkim akcijama, viđenje uloge sindikata, procjena vlastite snage na temelju brojnosti, procjena krajnjeg ishoda akcije, identifikacija radnika sa svojom grupom radnika i njihovim problemima, pozicija u radnom procesu, tip industrije, itd. Sindikat bi trebao biti borbena organizacija pa stoga i poticati akcijsku spremnost svojih članova aktivnim radom.
Za uspjeh sindikalnog rada važan je broj sindikaliziranih radnika. Broj članova daje sindikatu određenu pregovaračku snagu u pregovorima s poslodavcima. U Hrvatskoj odnedavno postoje ozbiljne zakonske barijere za sindikalni rad na svim razinama ukoliko sindikat nema određeni postotak članova. Veći broj članova znači i veći financijski priljev od članarina što znači (ili bi trebalo značiti) bolju sindikalnu uslugu. Konačno, broj akcijski spremnih članova znači uspjeh ili neuspjeh pojedine industrijske akcije.
Označava stupanj transparentnosti u radu sindikalnih struktura i njihovu spremnost na kontroliranje od strane članstva. Npr. ako sindikalne strukture kriju od svoga članstva kontakte s upravom, smjenjuju povjerenike sindikata mimo volje članstva, istodobno namećući svoja kadrovska rješenja, itd., radnici bi trebali napustiti takav sindikat.
Premda se koristi u različitim kontekstima (filozofija, religija, pravo itd.), ovdje se odnosi na radništvo i ima dva značenja. U prvom, hijerarhijskom, podrazumijeva “dobrog radnika dobrog gazde”. Ako radnik uredno obavlja svoj posao, a gazda ga zbog toga cijeni i uredno plaća, radnik se može osjećati dostojanstveno u odnosu sa svojim gazdom. U drugom, horizontalnom značenju nema dostojanstva za radnika dok god nad njim postoji gazda koji odlučuje umjesto njega. Tek kad radnik sa svojim kolegama zajednički odlučuje o sudbini radnog kolektiva može se osjećati dostojanstveno kao aktivan subjekt koji kreira vlastitu budućnost.
Pogled po kojem je osnova za ostvarenje demokracije u političkom životu stvaranje povoljnih ekonomskih uvjeta za život ljudi (građana, zajednice, naroda). Bez ekonomskih prava (npr. pravo na stanovanje i primjeren životni standard) ne mogu se ostvariti ni politička prava (npr. pravo na zaštitu od diskriminacije, pravo na pravnu zaštitu te pravo na slobodu izražavanja, kretanja i javnog djelovanja). Za razumijevanje ekonomske demokracije u svakodnevnom životu dovoljno je pogledati čovjeka koji se, nakon što je glasao na izborima, vraća plaćanju kredita da ne ostane bez stana i odlazi na potplaćeni posao na kojem nema utjecaja na način poslovanja, iako zna da se radna organizacija vodi tako da joj se šteti. Zbog svega toga ne može si priuštiti da otvoreno ukazuje na probleme jer nema vremena za javno djelovanje niti sredstava za sudske postupke, a osim toga, ako otvoreno ukazuje na probleme, mogao bi ostati bez posla pa ne bi mogao plaćati kredit. Tog čovjeka ne možemo smatrati slobodnim, niti društvo u kojem on živi možemo smatrati demokratskim. U skladu s idejom ekonomske demokracije, rješenje je u prebacivanju upravljačke moći nad radnim organizacijama s nekolicine menadžera na kolektiv koji se sastoji od svih zaposlenika, a može uključivati i širu javnost. Ravnomjernom raspodjelom dobiti sprečava se umjetno stvaranje nestašice uzrokovane neograničenom akumulacijom kapitala pod kontrolom nekolicine, čime se postižu stabilniji poslovni uvjeti i ostvaruje veća sigurnost za sve uključene.
Proizlazi većinom iz doprinosa članova kroz financijske članarine. Veća financijska snaga znači veći kapacitet zapošljavanja stručnjaka u stručnim službama sindikata, što znači bržu i bolju pravnu uslugu, kvalitetniji terenski rad, više informiranja i edukacije, itd. Ipak, velika financijska snaga sindikata ne znači nužno da će se sredstva trošiti isključivo u interesu članstva.
Svaka organizirana akcija radnika ili sindikata kojom se na radnom mjestu smanjuje produktivnost ili oduzima profit poslodavcu. Najpoznatiji oblik industrijske akcije je štrajk, ali postoje i drugi oblici: sabotaža (onemogućavanje uvjeta za rad onesposobljavanjem strojeva za proizvodnju, onemogućavanjem transporta resursa ili proizvoda i sl.); detaljno ispunjavanje radnih obaveza (obavljanje posla uz striktno pridržavanje onih odredbi koje stoje u ugovoru o radu, čime se usporava cjelokupni radni proces, npr. medicinske sestre koje se odbijaju javljati na telefon jer im to ne stoji u ugovoru o radu, carinici koji vrše detaljan pregled svakog vozila, itd.); usporavanje procesa rada (smanjenje produktivnosti kroz sporiji rad); odbijanje prekovremenog rada (ograničavanje radnih sati na minimum definiran ugovorom o radu, čime se ne krši zakon, a produktivnost se smanjuje); okupacija radne organizacije (radničko preuzimanje kontrole nad svojom radnom organizacijom, najčešće s ciljem sprečavanja njenog zatvaranja, gdje se, za razliku od drugih industrijskih akcija, kao znak protesta može koristiti upravo održavanje proizvodnje).
Uvjet pod kojim članovi neke zajednice mogu donositi kvalitetne odluke i jedan od ključnih elemenata demokratske procedure i direktnodemokratskih praksi. Pristup što većem broju informacija o stvarima koje ih se tiču svim članovima zajednice omogućuje da kao pojedinci te stvari cjelovitije i kvalitetnije sagledaju, čime se stvara prostor i za donošenje kvalitetnijih odluka. Direktno sudjelovanje u rješavanju problema je najefikasniji način stjecanja informacija, a to se pak omogućuje zajedničkom raspravom i donošenjem odluka. Mogućnost takvog djelovanja je važna i za izgradnju povjerenja u prihvaćanju informacija koje dolaze od pojedinaca upućenijih u neki problem kao valjanih argumenata na osnovu kojih se može stvarati vlastiti zaključak. Zato je važno održavati što veći broj raznih sastanaka na kojima ljudi mogu ravnopravno sudjelovati i odlučivati, a važno je praviti i zapisnike tih sastanaka putem kojih se dalje mogu informirati oni koji na njima nisu bili prisutni. Isto tako je važno zajednici pružiti što je moguće više materijala kroz sve dostupne medije koji na što je moguće jasniji i konkretniji način obavještavaju o pitanjama koja se tiču zajednice.
Ideologija ekonomskog sustava zasnovanog na interesu pojedinca, njegovom pravu na privatno vlasništvo i nadmetanju s drugima. Količina vlasništva je, smatra se, ograničena samo sposobnošću pojedinca za njegovo pribavljanje (proces “akumulacije kapitala”), a ravnopravnost u nadmetanju navodno osigurava “zakon slobodnog tržišta” (“nevidljiva ruka tržišta”) koji se jednako odnosi na svakog te pretpostavlja samoregulirajući čimbenik stabilnosti u društvu. Kapitalističku misao u 18. stoljeću počinje razvijati filozof Adam Smith (“otac moderne ekonomije”) koji, pozivajući se na prirodne zakone, smatra da je čovjek sebično biće koje može mirno živjeti s drugima tek kada društvo reguliranjem zakona uspostavi jednake početne šanse za sve. Prvi problem je to što se pretpostavlja da je čovjek po prirodi prvenstveno sebičan, iako već milijunima godina preživljava u zajednici. Drugi problem se odnosi na jednakost šansi. Naime, da bi postojao, kapitalistički sustav mora se sastojati od dvije društvene klase – kapitalista (vlasnika sredstava za proizvodnju) i radnika (iznajmljivača svog rada za proces proizvodnje), kojima pojedinac često pripada rođenjem, a ne na temelju iskazanih sposobnosti. Kapitalizam nam pokazuje da se tržište ne regulira samo od sebe, da je vrlo nestabilno te da je i dalje podložno monopolu u kojem “mali” (ili “niži”) naspram “velikih” (ili “viših”) nemaju šanse.Sustav je postavljen tako da bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji, čime se tzv. “niža klasa” uvećava, a tzv. “srednja klasa” se smanjuje ili čak nestaje.
Jedna od glavnih poluga sindikalnog rada u ostvarivanju interesa radnika. Njegova svrha je ugovoriti s poslodavcima povoljnije uvjete nego što su određeni Zakonom o radu i drugim zakonima i propisima, ali i osigurati i zaštititi radnička prava od promjena koje bi poslodavci htjeli načiniti na štetu radnika. U kolektivnom ugovoru reguliraju se pitanja kao što su visina i način isplate plaće, uvjeti prekovremenog rada, preraspodjela radnog vremena, razna materijalna prava itd.
Ideologija zasnovana na konceptu zajedničkog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju te ukidanju novca, društvenih klasa i države. Osnova komunizma može se sažeti u sloganu nastalom sredinom 19. stoljeća: “Svatko prema svojim mogućnostima, svakome prema njegovim potrebama”. Komunističko društvo zamišljeno je kao skup slobodnih i samosvjesnih pojedinaca koji kroz suradnju, a ne međusobnu eksploataciju, ostvaruju boljitak za sve. Današnje javno mnijenje zagušeno je iskrivljenim prikazivanjem komunizma na više razina. Kao prvo, komunizam ne podrazumijeva automatski ukidanje privatnog vlasništva kao jednog od osnovnih ljudskih prava. U sklopu komunističkog društva moguće je imati vlastite stvari, čak i nekretnine. Ono što mora biti zajedničko su sredstva za proizvodnju, s tim da je i to ustvari određeni oblik privatnog vlasništva. Što se pod tim misli može se vidjeti na primjeru zadruga kao radnih organizacija koje su u ravnopravno raspoređenom vlasništvu svih njihovih članova. Ono što se komunizmom isključuje je neograničeno zgrtanje imovine koja bi bila u posjedu samo jedne osobe ili nekoliko osoba, jer takav je odnos uvijek na štetu ostalih. Dakle, za razliku od kapitalističkog društva (u kojem, npr., zbog lihvarskih bankovnih kredita ljudi ostaju bez svojih domova), osnovno ljudsko pravo na neotuđivost privatnog vlasništva može se štititi upravo kroz komunizam, u skladu s idejom da svatko dobiva prema potrebi. Isto tako, o bivšem Sovjetskom savezu i sličnim državnim uređenjima govori se i piše kao o propalim “komunističkim režimima”, što je pogrešno jer oni su se definirali kao socijalistički režimi, a socijalizam su smatrali prijelaznim periodom na putu prema komunizmu (to su potvrđivali i time što su organizaciju kojoj je namijenjena uloga upravljanja procesom prijelaza, a koja bi se, nakon njegovog uspješnog završetka trebala raspustiti, nazivali “komunističkom partijom”, dok su države već u svojim nazivima bile određene kao “socijalističke republike”). Taj prijelaz ne samo da ni u jednoj od tih država nije proveden do kraja, nego mnogi kritičari, zbog prisutnosti totalitarnih metoda vladanja, dovode u pitanje i socijalistički karakter tih sustava te za njih kreiraju naziv “državni kapitalizam”. Na komunizam se često gleda kao na “lijepu ali neostvarivu ideju”, ali povijest ljudskog roda uči nas drugačije. Npr. većina tzv. “primitivnih” zajednica bila je ustrojena po komunističkim načelima, što ukazuje na to da je čovjek većinu svog postojanja (od preko 100 000 godina) živio upravo na takav način, a postoje i brojne kršćanske zajednice koje tumače Kristov nauk upravo kao poziv na komunistički ustroj i koje ga uspješno provode u djelo (kršćanski komunizam). Kao dokaz za moguću primjenu komunizma u industrijskom okruženju imamo sjevernu Španjolsku za vrijeme građanskog rata 1930-ih, gdje je veliko područje zemlje uspješno funkcioniralo po načelima anarhističkog komunizma (anarhokomunizma).
Outsourcing (hrv. = izdvajanje posla) ili prijenos ugovora o radu podrazumijeva prijenos poduzeća, dijela poduzeća ili djelatnosti s jednog poslodavca na drugog. Uslijed navedenog dolazi i do prijenosa ugovora o radu radnika koji rade kod tog poslodavca u djelatnosti koja se prenosi. Radi se o iznajmljivanju ili preseljavanju radnika iz jednog poduzeća u drugo. Najčešće je riječ o sekundarnim djelatnostima, poput usluga čišćenja i kuhanja u školama ili bolnicama. Iz tog je vidljiva i feminizacija pojedinih zanimanja te diskriminacija žena jer upravo takve poslove obavljaju žene koje onda mahom imaju niže nadnice i rade u nesigurnim uvjetima rada. Outsourcingom se ugrožavaju standardi usluge i kvaliteta poslovnog procesa, kao i sigurnost i prava radnika koji nemaju izbora nego se prisilno (po nalogu poslodavca) preseljavaju, što je praćeno i smanjivanjem plaća i otkazima, jer se rad vodi kao materijalni trošak.
Jedan od preduvjeta sindikalnog rada. Ako radnici nemaju povjerenja u svoje sindikalne povjerenike i profesionalce zaposlene u stručnim službama sindikata, sindikalni je rad znatno otežan. Povjerenje nije nešto što se unaprijed daje sindikalnim strukturama, nego se treba zaslužiti sindikalnim radom. Prije poklanjanja povjerenja određenom sindikatu radnik bi trebao sagledati prijašnje akcije sindikata i razgovarati s drugim radnicima učlanjenima u taj sindikat, po mogućnosti iz više tvrtki. Važno je sagledati akcijsku spremnost sindikata, vidjeti je li taj sindikat u prošlosti ulazio u industrijske akcije radi zaštite interesa svojih članova ili je takve sukobe izbjegavao.
Ishod radničke borbe ovisi o mnogim odrednicama. Nije svejedno jesu li se radnici aktivirali na vrijeme ili je sve već opljačkano i poduzeće je pred stečajem. Uvjeti za borbu bitno ovise o tome radi li se o velikom ili malom poduzeću, privatnom ili javnom sektoru, o odnosima s lokalnim vlastima, o medijskoj potpori itd. Bitno je da ljudi budu informirani o glavnim rizicima ulaska u borbu te da ispravno odrede cilj koji je ostvariv na njihovim početnim temeljima (jesu li zakasnili s otporom ili su uhvatili nekoga na djelu, ima li firma narudžbe vanjskih dobavljača i sl.). Izborena otpremnina može se smatrati uspjehom ili neuspjehom, ovisno o konkretnoj situaciji (uspjeh je jer radnici dobivaju novac, ali neuspjeh jer proizvodnja prestaje).
Ideologija ekonomskog sustava koji se gradi na povezivanju različitih industrija u konfederativne saveze u kojima se, umjesto nadmetanja na tržištu, djeluje po principu međusobne suradnje. Osnova za takav sustav su autonomne radne organizacije pod upravom radnika koje se međusobno potpomažu u razvoju i održavanju te zaštiti svojih prava.
(franc. syndicat = vijeće ili tijelo predstavnika; od grč. syndikos = zagovaratelj, podržavatelj, zastupnik)
Općenito, svaka grupa pojedinaca ili kompanija oformljena da bi se ostvarivalo zajedničke interese. U tom smislu se i razne kriminalne skupine, povezane novinske kuće ili agencije, cehovske zajednice i sl. nazivaju sindikatima. Ipak, najčešća upotreba pojma odnosi se na radničke organizacije osnovane s namjerom zaštite i unapređenja radničkih prava. Na toj osnovi gradi se i ideja sindikalizma koja želi nadići ulogu sindikata kao tijela unutar neke radne organizacije i postati tijelo koje je u cijelosti sama ta radna organizacija.
Jedna od osnovnih smjernica za djelovanje sindikata i sindikalnog pokreta. Sindikat jest i treba biti interesna organizacija svojih članova, ali ako se sindikat ograničava na organiziranje članstva samo unutar određene industrijske grane ili određene struke riskira da se izolira od interesa ostatka radništva, a tako usitnjen i interesno izoliran sindikalni pokret neće moći adekvatno obraniti interese svojih članova i radnika općenito. Građenje širih saveza na osnovi solidarnosti u interesu je sindikalnog članstva i svih radnika. Operativno gledajući, bez solidarnosti je nemoguće organizirati radničke akcije kao što su štrajkovi, uključujući i generalni štrajk.
Svaka kolektivna organizirana industrijska akcija koja podrazumijeva obustavu rada s ciljem da se ostvare određeni interesi radnika. Prema hrvatskim zakonima, štrajk može organizirati jedino sindikat, a razlog za štrajk može biti neisplata plaće ili zastoj u kolektivnim pregovorima, kao i svi drugi primjeri ugrožavanja radničkih prava. U skladu s takvim zakonima od sindikata se očekuje da čini sve da štrajk bude proveden u zakonskim okvirima kako bi se izbjegle štetne posljedice ulaska u nezakoniti štrajk. Postoje različiti oblici štrajka: uobičajena obustava rada s popratnim prosvjednim aktivnostima, “bijeli štrajk” (nedovoljno zalaganje u izvršavanju uobičajenih poslova na radnom mjestu), “divlji štrajk” (neprijavljeni ili nezakoniti štrajk), “generalni štrajk” (štrajk koji se provodi u više sektora ili svim sektorima rada) itd.
Radni proces, kao i sindikalni rad, odvija se u određenom zakonskom okviru. Taj okvir u velikoj mjeri određuje tip akcija koje je moguće provesti. Ignoriranje zakonskog okvira znači izlaganje radnika opasnostima kao što su otkaz zbog nezakonitog štrajka, tužbe za naknadu štete itd. Ipak, sindikat bi trebao biti borbena organizacija, a ne samo društvo za pravnu pomoć. Sadržaj zakona diktiraju određene grupe ljudi koje, nažalost, najčešće ne dijele iste interese s radništvom. Zato bi sindikati trebali, u skladu s realnim mogućnostima, zastupati interese svojih članova i mimo zakona koji su za njih štetni (npr. okupacija pogona od strane radnika bit će nezakonit, ali vjerojatno legitiman čin). Ne smije se zaboraviti da današnja zakonska regulativa o sindikatima postoji upravo zato što su se sindikati za nju izborili svojim djelovanjem u vrijeme kad je njihovo postojanje (zajedno s cijelim nizom drugih radničkih prava) bilo zakonom zabranjeno.
