Privatizacija samoupravnih poduzeća tijekom 1990-ih dovela je razaranja industrije i radnih mjesta. Transformacija vlasništva u uvjetima smanjenja domaćeg tržišta sa 22 na 4.5 milijuna stanovnika, rata i ratne ekonomije te političkog ortakluka rezultirala je nezaposlenošću, osiromašenjem velikog dijela stanovništva i koncentracije vlasništva u rukama nekolicine. Novi vlasnici nisu ulagali u nastavak proizvodnje, već su radije vrijedne pogone i imovinu poduzeća pretvarali u kredite za daljnje stjecanje vlasništva ili direktno u novac. Taj proces poznajemo kao privatizacijsku pljačku.
U 2000-ima, nakon sanacije i privatizacije banaka, nekretnine propalih poduzeća i javni prostor postaju osnovom za nagli razvoj građevinarstva, spekulacije i nekretninskog balona. Nasilno uništavanje poduzeća (pr. Kamensko), privatizacija javnog prostora (pr. Varšavska), prenamjena režima namjene (pr. Srđ), prisvajanje prirodnih resursa (pr. Muzil) rezultiraju velikim profitima za investitore, a štetom po javni interes, lokalne zajednice i okoliš. Vlasti u nadi da će privući ulaganja stoga donose posebne zakone o igralištima za golf, strateškim investicijama ili prostorne planove koji pogoduju investitorima. Ta druga privatizacijska pljačka rezultira isključivanjem građana iz (odlučivanja o budućnosti) ključnih resursa za razvoj društva i očuvanje okoliša.

Ekološki otisak je način mjerenja našeg utjecaja na planet, odnosno na resurse i ekosustave planeta. Računa nam našu potrošnju, odnosno otisak koji napravimo kroz korištenje energije, hrane, kupovine roba i usluga, stvaranje otpada. Ekološki otisak je najtočnije ogledalo naše civilizacije i uči nas da smo, ako imamo preveliki otisak, uzeli resurse ili biokapacitet iz nekog drugog područja na planetu. Odnosno uzeli smo nekome drugome mogućnost i slobodu da se razvija. Trenutno smo na razini cijelog svijeta u ekološkom minusu, tj. našem planetu je potrebno godinu dana i pet mjeseci da nadoknadi i apsorbira sve što mi potrošimo i zagadimo u godinu dana. Naš planet stalno kaska za našom potrošnjom i možemo reći kako uzimamo sve veće i veće kredite od njega po sve nepovoljnijim kamatama. Baš kao i u ekonomiji.

Odbijanje građana da poštuju određene zakone i druga propisana pravila u sferi politike. U demokraciji bi narod trebao biti nositelj suverenosti. Međutim, zbog isključivanja građana iz odlučivanja u bitnim sferama života (npr. ekonomska proizvodnja, očuvanje radnih mjesta, prostorno planiranje, upravljanje zajednički dobrima itd.), demokratski prostor je sužen i ograničen na izvanekonomsku sferu – iako upravo ekonomska sfera najviše oblikuje ostale društvene procese. Nemogućnost odlučivanja o ekonomskoj politici i “tehnokratska” narav upravljanja kompleksnim sustavima izravno utječu na prava građana. Kada političke stranke i politički čelnici sustavno isključuju građanstvo iz tih procesa (npr. projekt “Cvjetni” u Zagrebu ili projekt “Srđ” u Dubrovniku), to isključivanje može se osporiti samo prelaženjem granica uobičajenog političkog djelovanja. Javni prosvjedi, kao i zauzimanje i zaštita javnog prostora protiv nakana privatnih investitora i javne uprave, što je građanski neposluh koji se percipira kao politički eksces, otvara mogućnost sukobljavanja, artikulacije i izgradnje savezništava između različitih društvenih skupina, gdje se zadanosti političkog odlučivanja mogu dovesti u pitanje.

Moderni grad je kapitalistički grad i obilježen je svim proturječjima kojima je obilježen kapitalizam. On je potčinjen potrebama širenja kapitala – sve intenzivnijoj proizvodnji i potrošnji dobara – prema čijim se zahtjevima grad spontano i planski razvija. Grad mora osigurati raspoloživost velike količine različito obrazovane radne snage, nezaposlenih, potrošača i tržišta, ubrzane stanogradnje, prometne infrastrukture, logistike te proizvodnje hrane van grada. Međutim, grad obilježavaju i potrebe njegovih stanovnika za kvalitetom života u pogledu hrane, stanovanja, zdravlja, rada, druženja, zabave itd. Potrebe ravnopravnog društva u sukobu su s potrebama intenzivnog stvaranja profita. To se posebno očituje u razdoblju neoliberalizma, kad se upravo ono što osigurava stabilnost života potčinjava nesigurnostima tržišta. Neoliberalni grad obilježavaju privatizacija, javno-privatna partnerstva, zaduživanje i brendiranje grada. Graditi postkapitalistički grad znači omogućiti njegovim stanovnicima život koji sve manje ovisi o nužnosti zarađivanja nadnice te samoupravljačko oblikovanje zajedničkog života i rada.

Parola društvenih pokreta diljem svijeta koji pitanja socijalne pravde artikuliraju kroz prizmu prostora i grada. Pojam potječe od marksističkog sociologa Henrija Lefebvrea koji je 1968. napisao knjigu pod tim naslovom. Pravo na grad kao zahtjev uključuje dva aspekta: prvi je da resursi potrebni za život i rad – od prostora grada do javnih dobara poput voda i šuma – moraju biti jednako dostupni svim stanovnicima pojedinačno, a drugi je da stanovnici kolektivno mogu planirati i stvarati zajednički prostor te kroz taj proces također graditi društvenu zajednicu kakvu žele. Planiranje i stvaranje prostora, međutim, politički je centralizirano i dirigirano sukladno zahtjevima ekonomskih procesa, zbog čega većina stanovnika ne može ostvariti jednako pravo na stanovanje, rad i sudjelovanje u društvu. Tijekom proteklih desetljeća pojačane ekonomske liberalizacije, planiranje gradova i prirodnog krajolika sve više postaje alat za proizvodnju socijalnih razlika i isključivanje iz društvenih resursa. Ta je tendencija posebno naglašena u našim postsocijalističkim gradovima gdje doživljavamo razaranje mehanizama sudjelovanja građana i privatizaciju dobara u cilju ostvarivanja kratkoročnih pojedinačnih profita. Stoga i svjedočimo pojavljivanju inicijativa kao što su Pravo na grad, Srđ je naš! i Volim Pulu, koje brane pravo na planiranje budućnosti i održivosti društvenih i prirodnih resursa.

Proces vraćanja privatiziranih dobara u javno vlasništvo. Posljednjih desetljeća svjedočimo intenzivnoj komercijalizaciji, outsourcingu i privatizaciji javnog i komunalnog sektora. Obrazovanje, zdravstvo, vodoopskrba, elektroopskrba, čistoća ili prometna infrastruktura pretvaraju se u tržišna dobra radi racionalizacije poslovanja, većih prihoda i potreba kapitala za širenjem. Međutim, iskustva država koje su ranije počele s komercijalizacijom i privatizacijom pokazuju da djelovanje prema tržišnim principima često rezultira diskriminirajućom cijenom usluga, nedovoljnim ulaganjima u infrastrukturu i rezanjima potrebnih radnih mjesta – sve u cilju povećanja profita za privatnog vlasnika. Posebno štetnim pokazuju se javno-privatna partnerstva, kao što je slučaj hrvatskih rukometnih dvorana: javnost preuzima rizik, a privatni investitor profit. Privatizacija i komercijalizacija dodatan su teret za prihode stanovništva pogođenog visokom nezaposlenošću i padom plaća. Stoga se mnogi gradovi i države odlučuju na to da privatizirana ili koncesionirana dobra i usluge vrate pod svoje upravljanje, postižući veću kvalitetu usluga, veća ulaganja u infrastrukturu i nižu cijenu usluga. Berlin, Pariz, Budimpešta i Napulj nedavno su vratili u javno vlasništvo vodoopskrbu, čitav niz njemačkih općina je u postupku vraćanja elektroopskrbe, a neke države vraćaju u javno vlasništvo željezničku infrastrukturu.

Privatizacija rezultira smanjenom dostupnošću usluga i dobara, smanjenim ulaganjem u infrastrukturu i rezanjem radnih mjesta. Vraćanje dobara i usluga u javno vlasništvo ima pozitivne učinke po njihovu kvalitetu i cijenu, dostupnost svim građanima i stabilnost rada u službama. Međutim, političke vlasti često koriste javna poduzeća kako bi po klijentelističkom, stranačkom ili rodbinskom ključu dijelile poslove i radna mjesta. To je posebno izraženo tamo gdje je duboka kriza i visoka nezaposlenost, pa je korupcija svojevrsna zamjena za tržišnu i socijalnu politiku.

Moguće rješenje za takvo prisvajanje društvenih institucija, međutim, ukazuju zajednička dobra. Njih proizvode i održavaju zajednice kojima služe za zadovoljavanje životnih potreba. Ribarske zajednice tako brinu o ribnom fondu, seoske o korištenju zajedničkih bunara. Iako zajednička dobra ne mogu biti model transformacije javnih dobara, jer ne jamče dostupnost dobara onima koji nisu članovi zajednice, ona ukazuju na moguć model upravljanja: uključiti korisnike, proizvođače i stručnjake u izravno upravljanje javnim dobrima i uslugama, smanjujući udio i poseg političkih vlasti. Primjer takvog upravljanja je rekomunalizirana vodoopskrba u Napulju - Acqua Bene Comune - u čijem vlasništvu i upravljanju izravno sudjeluje lokalna zajednica.