Privatizacija rezultira smanjenom dostupnošću usluga i dobara, smanjenim ulaganjem u infrastrukturu i rezanjem radnih mjesta. Vraćanje dobara i usluga u javno vlasništvo ima pozitivne učinke po njihovu kvalitetu i cijenu, dostupnost svim građanima i stabilnost rada u službama. Međutim, političke vlasti često koriste javna poduzeća kako bi po klijentelističkom, stranačkom ili rodbinskom ključu dijelile poslove i radna mjesta. To je posebno izraženo tamo gdje je duboka kriza i visoka nezaposlenost, pa je korupcija svojevrsna zamjena za tržišnu i socijalnu politiku.

Moguće rješenje za takvo prisvajanje društvenih institucija, međutim, ukazuju zajednička dobra. Njih proizvode i održavaju zajednice kojima služe za zadovoljavanje životnih potreba. Ribarske zajednice tako brinu o ribnom fondu, seoske o korištenju zajedničkih bunara. Iako zajednička dobra ne mogu biti model transformacije javnih dobara, jer ne jamče dostupnost dobara onima koji nisu članovi zajednice, ona ukazuju na moguć model upravljanja: uključiti korisnike, proizvođače i stručnjake u izravno upravljanje javnim dobrima i uslugama, smanjujući udio i poseg političkih vlasti. Primjer takvog upravljanja je rekomunalizirana vodoopskrba u Napulju - Acqua Bene Comune - u čijem vlasništvu i upravljanju izravno sudjeluje lokalna zajednica.