Moderni grad je kapitalistički grad i obilježen je svim proturječjima kojima je obilježen kapitalizam. On je potčinjen potrebama širenja kapitala – sve intenzivnijoj proizvodnji i potrošnji dobara – prema čijim se zahtjevima grad spontano i planski razvija. Grad mora osigurati raspoloživost velike količine različito obrazovane radne snage, nezaposlenih, potrošača i tržišta, ubrzane stanogradnje, prometne infrastrukture, logistike te proizvodnje hrane van grada. Međutim, grad obilježavaju i potrebe njegovih stanovnika za kvalitetom života u pogledu hrane, stanovanja, zdravlja, rada, druženja, zabave itd. Potrebe ravnopravnog društva u sukobu su s potrebama intenzivnog stvaranja profita. To se posebno očituje u razdoblju neoliberalizma, kad se upravo ono što osigurava stabilnost života potčinjava nesigurnostima tržišta. Neoliberalni grad obilježavaju privatizacija, javno-privatna partnerstva, zaduživanje i brendiranje grada. Graditi postkapitalistički grad znači omogućiti njegovim stanovnicima život koji sve manje ovisi o nužnosti zarađivanja nadnice te samoupravljačko oblikovanje zajedničkog života i rada.

Parola društvenih pokreta diljem svijeta koji pitanja socijalne pravde artikuliraju kroz prizmu prostora i grada. Pojam potječe od marksističkog sociologa Henrija Lefebvrea koji je 1968. napisao knjigu pod tim naslovom. Pravo na grad kao zahtjev uključuje dva aspekta: prvi je da resursi potrebni za život i rad – od prostora grada do javnih dobara poput voda i šuma – moraju biti jednako dostupni svim stanovnicima pojedinačno, a drugi je da stanovnici kolektivno mogu planirati i stvarati zajednički prostor te kroz taj proces također graditi društvenu zajednicu kakvu žele. Planiranje i stvaranje prostora, međutim, politički je centralizirano i dirigirano sukladno zahtjevima ekonomskih procesa, zbog čega većina stanovnika ne može ostvariti jednako pravo na stanovanje, rad i sudjelovanje u društvu. Tijekom proteklih desetljeća pojačane ekonomske liberalizacije, planiranje gradova i prirodnog krajolika sve više postaje alat za proizvodnju socijalnih razlika i isključivanje iz društvenih resursa. Ta je tendencija posebno naglašena u našim postsocijalističkim gradovima gdje doživljavamo razaranje mehanizama sudjelovanja građana i privatizaciju dobara u cilju ostvarivanja kratkoročnih pojedinačnih profita. Stoga i svjedočimo pojavljivanju inicijativa kao što su Pravo na grad, Srđ je naš! i Volim Pulu, koje brane pravo na planiranje budućnosti i održivosti društvenih i prirodnih resursa.