Privatizacija samoupravnih poduzeća tijekom 1990-ih dovela je razaranja industrije i radnih mjesta. Transformacija vlasništva u uvjetima smanjenja domaćeg tržišta sa 22 na 4.5 milijuna stanovnika, rata i ratne ekonomije te političkog ortakluka rezultirala je nezaposlenošću, osiromašenjem velikog dijela stanovništva i koncentracije vlasništva u rukama nekolicine. Novi vlasnici nisu ulagali u nastavak proizvodnje, već su radije vrijedne pogone i imovinu poduzeća pretvarali u kredite za daljnje stjecanje vlasništva ili direktno u novac. Taj proces poznajemo kao privatizacijsku pljačku.
U 2000-ima, nakon sanacije i privatizacije banaka, nekretnine propalih poduzeća i javni prostor postaju osnovom za nagli razvoj građevinarstva, spekulacije i nekretninskog balona. Nasilno uništavanje poduzeća (pr. Kamensko), privatizacija javnog prostora (pr. Varšavska), prenamjena režima namjene (pr. Srđ), prisvajanje prirodnih resursa (pr. Muzil) rezultiraju velikim profitima za investitore, a štetom po javni interes, lokalne zajednice i okoliš. Vlasti u nadi da će privući ulaganja stoga donose posebne zakone o igralištima za golf, strateškim investicijama ili prostorne planove koji pogoduju investitorima. Ta druga privatizacijska pljačka rezultira isključivanjem građana iz (odlučivanja o budućnosti) ključnih resursa za razvoj društva i očuvanje okoliša.