Oblik ekonomije koji podupire kvalitetu života cijele zajednice, a ne kvalitetu života izoliranih pojedinaca ili bogaćenje kao cilj ekonomije. Polazi se od toga da je zajednica više od pukog zbroja pojedinaca koji su njeni pripadnici. Ekonomija ne može biti dobra ako jedan pripadnik zajednice zadovoljava svoje potrebe ugrožavanjem drugih pripadnika. Dobra ekonomija ne postoji ako nije pravedna, ako nepravedno koristi i dijeli resurse. Prema tome, dobra ekonomija je odgovorna i solidarna, kako prema ljudima tako i prema prirodnom okolišu.
Premda se koristi u različitim kontekstima (filozofija, religija, pravo itd.), ovdje se odnosi na radništvo i ima dva značenja. U prvom, hijerarhijskom, podrazumijeva “dobrog radnika dobrog gazde”. Ako radnik uredno obavlja svoj posao, a gazda ga zbog toga cijeni i uredno plaća, radnik se može osjećati dostojanstveno u odnosu sa svojim gazdom. U drugom, horizontalnom značenju nema dostojanstva za radnika dok god nad njim postoji gazda koji odlučuje umjesto njega. Tek kad radnik sa svojim kolegama zajednički odlučuje o sudbini radnog kolektiva može se osjećati dostojanstveno kao aktivan subjekt koji kreira vlastitu budućnost.
Ekološki otisak je način mjerenja našeg utjecaja na planet, odnosno na resurse i ekosustave planeta. Računa nam našu potrošnju, odnosno otisak koji napravimo kroz korištenje energije, hrane, kupovine roba i usluga, stvaranje otpada. Ekološki otisak je najtočnije ogledalo naše civilizacije i uči nas da smo, ako imamo preveliki otisak, uzeli resurse ili biokapacitet iz nekog drugog područja na planetu. Odnosno uzeli smo nekome drugome mogućnost i slobodu da se razvija. Trenutno smo na razini cijelog svijeta u ekološkom minusu, tj. našem planetu je potrebno godinu dana i pet mjeseci da nadoknadi i apsorbira sve što mi potrošimo i zagadimo u godinu dana. Naš planet stalno kaska za našom potrošnjom i možemo reći kako uzimamo sve veće i veće kredite od njega po sve nepovoljnijim kamatama. Baš kao i u ekonomiji.
Pogled po kojem je osnova za ostvarenje demokracije u političkom životu stvaranje povoljnih ekonomskih uvjeta za život ljudi (građana, zajednice, naroda). Bez ekonomskih prava (npr. pravo na stanovanje i primjeren životni standard) ne mogu se ostvariti ni politička prava (npr. pravo na zaštitu od diskriminacije, pravo na pravnu zaštitu te pravo na slobodu izražavanja, kretanja i javnog djelovanja). Za razumijevanje ekonomske demokracije u svakodnevnom životu dovoljno je pogledati čovjeka koji se, nakon što je glasao na izborima, vraća plaćanju kredita da ne ostane bez stana i odlazi na potplaćeni posao na kojem nema utjecaja na način poslovanja, iako zna da se radna organizacija vodi tako da joj se šteti. Zbog svega toga ne može si priuštiti da otvoreno ukazuje na probleme jer nema vremena za javno djelovanje niti sredstava za sudske postupke, a osim toga, ako otvoreno ukazuje na probleme, mogao bi ostati bez posla pa ne bi mogao plaćati kredit. Tog čovjeka ne možemo smatrati slobodnim, niti društvo u kojem on živi možemo smatrati demokratskim. U skladu s idejom ekonomske demokracije, rješenje je u prebacivanju upravljačke moći nad radnim organizacijama s nekolicine menadžera na kolektiv koji se sastoji od svih zaposlenika, a može uključivati i širu javnost. Ravnomjernom raspodjelom dobiti sprečava se umjetno stvaranje nestašice uzrokovane neograničenom akumulacijom kapitala pod kontrolom nekolicine, čime se postižu stabilniji poslovni uvjeti i ostvaruje veća sigurnost za sve uključene.
Odnosi se na ukupan broj sorti i pasmina biljaka i životinja koje čovjek uzgaja. Industrijski model poljoprivredne proizvodnje zasniva se na korištenju sve manjeg broja genetski sve sličnijih “univerzalnih” sorti i pasmina, koje su prilagođene zahtjevima globalnog tržišta i kapitala. Nasuprot genetskoj raznolikosti kakvu smo imali nekad, danas govorimo o genetskoj eroziji. Prema procjenama FAO-a (UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu), u posljednjih 100 godina izgubili smo oko 75 % ukupne genetske raznolikosti bilja. Veliki dio te raznolikosti činile su lokalne sorte, varijeteti i populacije koje nikada nisu bile istražene. Time je izgubljen značajan dio ruralne baštine jer mnoge od tih sorti imaju potencijale za različite namjene, prilagodbu specifičnim lokalnim uvjetima proizvodnje, kao i svojstva otpornosti na određene bolesti i štetnike itd. Genetsku raznolikost važno je sačuvati za buduće naraštaje jer o njoj ovisi budućnot čovječanstva i života na planetu.
Zajednice koje neposredno povezuju one koji žele nabavljati svježu, domaću, zdravu i ekološku hranu s onima koji je proizvode. Engleski izraz Community Supported Agriculture (CSA) pojašnjava da se radi o konkretnoj podršci i jačanju održivosti autonomnih malih i obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, s ciljem izgradnje održivog sustava prehrane. Grupe solidarne razmjene s jedne strane pružaju mogućnost povoljne nabave zdrave hrane, ali s druge strane garantiraju proizvođačima solidaran otkup proizvoda bez obzira na to jesu li oni estetski idealni ili ne, čak i ako sezonski izbor nije velik. Najčešći oblik aktivnosti grupa solidarne razmjene je grupno nabavljanje sezonskog organskog voća i povrća direktno od malih lokalnih i/ili ekoloških proizvođača, ali nije jedini, jer ključno je da se radi o transparentnom i solidarnom načinu razmjene proizvoda i usluga, direktnom kontaktu i stvaranju odnosa međusobnog povjerenja. U nekim slučajevima članovi mogu dobiti proizvode u zamjenu za organizacijski posao ili volontiranje. Budući da se teži tome da svi članovi grupa solidarne razmjene preuzimaju određene obaveze, a svi mogu grupi ponuditi svoje proizvode i usluge, zapravo se može reći da ove grupe postupno brišu razlike između proizvođača i potrošača jer svi imaju nešto za ponuditi, odnosno za razmijeniti.
Ideologija zasnovana na konceptu zajedničkog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju te ukidanju novca, društvenih klasa i države. Osnova komunizma može se sažeti u sloganu nastalom sredinom 19. stoljeća: “Svatko prema svojim mogućnostima, svakome prema njegovim potrebama”. Komunističko društvo zamišljeno je kao skup slobodnih i samosvjesnih pojedinaca koji kroz suradnju, a ne međusobnu eksploataciju, ostvaruju boljitak za sve. Današnje javno mnijenje zagušeno je iskrivljenim prikazivanjem komunizma na više razina. Kao prvo, komunizam ne podrazumijeva automatski ukidanje privatnog vlasništva kao jednog od osnovnih ljudskih prava. U sklopu komunističkog društva moguće je imati vlastite stvari, čak i nekretnine. Ono što mora biti zajedničko su sredstva za proizvodnju, s tim da je i to ustvari određeni oblik privatnog vlasništva. Što se pod tim misli može se vidjeti na primjeru zadruga kao radnih organizacija koje su u ravnopravno raspoređenom vlasništvu svih njihovih članova. Ono što se komunizmom isključuje je neograničeno zgrtanje imovine koja bi bila u posjedu samo jedne osobe ili nekoliko osoba, jer takav je odnos uvijek na štetu ostalih. Dakle, za razliku od kapitalističkog društva (u kojem, npr., zbog lihvarskih bankovnih kredita ljudi ostaju bez svojih domova), osnovno ljudsko pravo na neotuđivost privatnog vlasništva može se štititi upravo kroz komunizam, u skladu s idejom da svatko dobiva prema potrebi. Isto tako, o bivšem Sovjetskom savezu i sličnim državnim uređenjima govori se i piše kao o propalim “komunističkim režimima”, što je pogrešno jer oni su se definirali kao socijalistički režimi, a socijalizam su smatrali prijelaznim periodom na putu prema komunizmu (to su potvrđivali i time što su organizaciju kojoj je namijenjena uloga upravljanja procesom prijelaza, a koja bi se, nakon njegovog uspješnog završetka trebala raspustiti, nazivali “komunističkom partijom”, dok su države već u svojim nazivima bile određene kao “socijalističke republike”). Taj prijelaz ne samo da ni u jednoj od tih država nije proveden do kraja, nego mnogi kritičari, zbog prisutnosti totalitarnih metoda vladanja, dovode u pitanje i socijalistički karakter tih sustava te za njih kreiraju naziv “državni kapitalizam”. Na komunizam se često gleda kao na “lijepu ali neostvarivu ideju”, ali povijest ljudskog roda uči nas drugačije. Npr. većina tzv. “primitivnih” zajednica bila je ustrojena po komunističkim načelima, što ukazuje na to da je čovjek većinu svog postojanja (od preko 100 000 godina) živio upravo na takav način, a postoje i brojne kršćanske zajednice koje tumače Kristov nauk upravo kao poziv na komunistički ustroj i koje ga uspješno provode u djelo (kršćanski komunizam). Kao dokaz za moguću primjenu komunizma u industrijskom okruženju imamo sjevernu Španjolsku za vrijeme građanskog rata 1930-ih, gdje je veliko područje zemlje uspješno funkcioniralo po načelima anarhističkog komunizma (anarhokomunizma).
Ideja prema kojoj svako ljudsko biće svojim rođenjem, bez obzira na spol, porijeklo, državljanstvo ili neku drugu pripadnost, posjeduje određena neotuđiva prava. To znači da se, neovisno o procesu kojim se do toga došlo i periodu u kojem se to dogodilo, jednom kad je nešto prepoznato kao ljudsko pravo to smatra urođenim svim ljudima. Postoje različite klasifikacije ljudskih prava i za svaku od njih postoji kritika koja ukazuje na razne probleme u određenoj podjeli, ali kao najšire prihvaćena klasifikacija nametnula se podjela na negativna i pozitivna ljudska prava. Negativna ljudska prava su neaktivna, dakle, ne traže akciju vanjskih čimbenika da bi se poštivala (npr. za poštivanje prava na život dovoljno je pustiti čovjeka da živi, a za poštivanje prava na slobodu govora dovoljno je pustiti čovjeka da slobodno govori). Pozitivna ljudska prava su aktivna, dakle, traže akciju vanjskih čimbenika da bi se poštivala (npr. pravo na zdravstvenu zaštitu ili pravo na obrazovanje). Na toj osnovi se dalje gradi podjela na građanska i politička prava te ekonomska, socijalna i kulturna prava. Različito razumijevanje dovodi i do različitog tretiranja važnosti određenih ljudskih prava. Tako je u socijalističkim državnim sustavima značajna pažnja bila posvećena ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, dok u kapitalističkim državnim sustavima naglasak ostaje prvenstveno na građanskim i političkim pravima. Još jednu široko prihvaćenu klasifikaciju (najviše u europskoj pravnoj tradiciji) donio je 1979. češki pravnik Karel Vasak koji je predložio tri generacije ljudskih prava: prva generacija su građanska i politička prava (pravo na život, političko sudjelovanje itd.), druga generacija su ekonomska, socijalna i kulturna prava (pravo na opstojnost, kvalitetu života itd.) i treća generacija su solidarna prava (pravo na mir, pravo na čisti okoliš itd.).
Skupina ljudskih prava kojom se pojedince štiti od ugrožavanja od strane države i privatnih organizacija te se osigurava njihova sloboda sudjelovanja u građanskom i političkom životu zajednice bez diskriminacije ili represije. Građanska prava uključuju zaštitu čovjekovog fizičkog i psihičkog integriteta (zaštitu života i sigurnosti, zaštitu od diskriminacije na temelju izgleda, roda, porijekla, seksualne orijentacije, narodnosti, religije ili invaliditeta) te individualna prava (pravo na privatnost, pravo na slobodu misli i savjesti, pravo na slobodu govora i izražavanja, pravo na religiju, pravo na javno istupanje, pravo na okupljanje i pravo na kretanje). Politička prava uključuju pravo na nepristranu pravnu zaštitu (pravo na pošteno suđenje, pravo na dostojanstven pravni proces, pravo na traženje pravne zadovoljštine) te pravo aktivnog sudjelovanja u javnom i političkom životu (pravo na udruživanje, pravo na zahtijevanje, pravo na samoobranu i glasačko pravo).
Skupina ljudskih prava kojom se nastoji različitim ljudima osigurati jednake uvjete i tretman u društvu, a uključuje: pravo na zdravstvenu skrb, pravo na rad, pravo na obrazovanje, pravo na smještaj, pravo na adekvatan životni standard, pravo na posao, pravo na kulturu i znanost itd.
Skupina prava koja se još naziva i “prava u nastajanju” jer su ta prava još uvijek politički i pravno najmanje zastupljena u svijetu, a i u teorijskim raspravama je stupanj neslaganja znatno veći nego kod drugih skupina (“generacija”) ljudskih prava. Ta prava uključuju: grupna ili kolektivna prava, pravo na samoodređenje, pravo na ekonomski i socijalni razvoj, pravo na zdrav okoliš, pravo na prirodne resurse, pravo na komunikaciju, pravo na sudjelovanje i kulturno nasljeđe, pravo na međugeneracijsku pravednost i održivost itd.
Inicijativa za definiranje te grupe ljudskih prava i njeno pravno reguliranje dolazi kao odgovor na način na koji se znanje tretira u današnjem pravnom sustavu. Termin koji se koristi u pravnom sustavu je “intelektualno vlasništvo”, što je greška već u samom nazivu jer tretira informaciju kao vlasništvo, a to znači da je izjednačava s robom. Informacija se od robe razlikuje u tri aspekta: po oskudnosti (vrijednost robe određuje se prema tome koliko je dostupna zajednici; što je dostupnija, to joj vrijednost više pada, dok nasuprot tome, što je količina informacija veća, to im više raste i zajednička vrijednost); po obliku (roba može postojati samo u određenom vremenu i prostoru, dok je informacija vremenski neograničena i nije definirana prostorom); po raspodjeli (raspodjelom robe svatko dobija manju količinu iste, dok informacija nije djeljiva; razmjenom informacija njihova količina samo raste). Ta generacija ljudskih prava svoju odrednicu gradi upravo na tome da informaciju ne tretira kao pružanje usluge (na osnovi čega je stvoren sustav patenata i autorskih prava), nego kao društvenu danost koju se ne smije uskraćivati. U tom smislu, tu se radi o grupi negativnih, a ne pozitivnih ljudskih prava.
Skupina ljudskih prava koja se odnosi na individue (pojedince) i grupe (skupine, kolektive). Individualna (pojedinačna) prava odnose se na pojedince, čak i ako su podijeljeni na različite klase, što znači da se one koji bi ta prava trebali uživati promatra prvenstveno kao individue. U tradiciji zapadnog svijeta individualna prava se često povezuju s političkom i ekonomskom slobodom, na osnovu čega se grade ideje jednakosti pred zakonom i zaštite pojedinca od države. Primjeri toga se mogu naći već u dokumentu Magna Carta (1215.), koji se smatra začetkom pravne regulative ljudskih prava, a u kojem engleski kralj prihvaća da njegova volja može biti obvezana zakonom i gdje se vrlo jasno navodi zaštita određenih prava njegovih podanika. Grupna (skupna, kolektivna) prava tiču se društvene kontrole i kao predmet zaštite odnose se prvenstveno na ljudske zajednice, a ne na ljude kao pojedince. Ta vrsta prava kroz povijest se koristila i za ugrožavanje i za potpomaganje individualnih prava te je taj koncept i u današnje vrijeme opterećen mnogim kontroverzama. Negativne primjere u povijesti možemo pronaći u vrijeme kolonijalizma (u idejama koje su ga opravdavale, npr. u legaliziranom ropstvu primijenjenom na specifične populacije kao što je to bilo na američkom kontinentu) ili u razdoblju nacizma i u Drugom svjetskom ratu (koji je Hitler pokrenuo pod izgovorom traženja životnog prostora, “Lebensraum”, za svoj, njemački narod). U današnje vrijeme grupna se prava često zagovaraju kao aktivni doprinos ostvarenju jednakosti među ljudima. Tu se, pored jednakosti pred zakonom, misli i na ekonomsku jednakost kojom se bitno određuje kvaliteta života. Takva se stremljenja mogu vidjeti u političkim i pravnim inicijativama koje poznajemo pod nazivom “afirmativna akcija” ili “pozitivna diskriminacija”, kroz koje se grupama sa slabijim položajem u društvu (npr. žene, Romi, osobe s posebnim potrebama itd.) pružaju dodatne mogućnosti kako bi ostvarili ravnopravan suživot s ostalim grupama, ali mogu se vidjeti i na nivou cjelokupne populacije kroz borbu protiv raznih vidova klasne nejednakosti, a u krajnjoj liniji i kroz borbu za besklasno društvo.
Kontinuirano društveno i ekonomsko napredovanje, ali uz očuvanje okoliša i prirodnih resursa. Taj razvoj ipak podrazumijeva ekonomski rast, a ekonomski rast se nužno temelji na održavanju i poticanju što veće potrošnje. Beskonačan rast na konačnom planetu s konačnim resursima je očita besmislica, pa se stoga postavlja pitanje koliko je težnja “održivom” razvoju zapravo samo izraz težnje da business ostane business as usual, da potrošnja globalno ostane kakva jest ili da nastavi rasti, a da se ekonomske aktivnosti već poznatih poslovnih igrača samo malo “zelenije” upakiraju. Puno realniji cilj bio bi tzv. “degrowth”, odnosno smanjenje ekonomskog rasta ili, po potrebi, negativan rast do razine koja je stvarno održiva, a na kojoj naš ekološki otisak ne premašuje biokapacitet, ali bez smanjenja kvalitete života. Nužno je shvatiti da to ne bi bilo nazadovanje, nego prava održivost, odnosno kreativno osmišljavanje praktičnih rješenja koja nisu konkurencija jedna drugima nego se međusobno podupiru, kako bi mogla opstati u situaciji manje (a ne veće) dostupnosti resursa. Dakle, “degrowth” poziva na potpuno napuštanje prevladavajućeg ekonomskog modela, dok ga održivi razvoj nastoji po svaku cijenu održati.
od lat. permanens = koji traje, koji ostaje ili se održava + cultura = uzgajanje, uzgoj
Sustav za dizajniranje i projektiranje održivih zajednica. Dizajnirati se može stan, kuća s okućnicom, imanje, ali i poduzeće, gradska četvrt ili cijeli grad. Što je sustav raznolikiji, to je fleksibilniji i otporniji na probleme koji su izazvani vanjskim faktorima. Glavni principi permakulture su: briga za zemlju, briga za ljude i pravedna raspodjela viškova. Kroz permakulturu se stvaraju rješenja za povećanje prinosa hrane, za poboljšanje kvalitete tla, ali i za poboljšanje ljudskih odnosa (ne održavaju se samo na razini na kojoj već jesu). Ne stvara se zagađenje
niti otpad, te se kvalitetno zadovoljavaju životne potrebe, uz optimalno korištenje raspoloživih resursa i uz minimalan utrošak energije. Permakulturni pokret nastao je u Australiji 1970-tih, ali koristi i metode tradicionalnih zajednica – od uzgoja biljaka trajnica za hranu i kompostiranja biootpada do gradnje lokalnim prirodnim materijalima. Izraz je izvorno značio “permanentna agrikultura” (održiva poljoprivreda), ali se sve više koristi u smislu “permanentna kultura”, jer postaje jasno da nijedno imanje ne može biti u potpunosti samoodrživo i da je osmišljavanje održive zajednice još veći, ali i nužan izazov.
Pravo svakog naroda ili zajednice da demokratski utvrdi vlastite sustave prehrane i poljoprivredne proizvodnje bez ugrožavanja drugih ljudi ili okoliša. Sustav prehrane današnjice sveden je na model industrijalizirane poljoprivrede koji kontrolira nekoliko transnacionalnih prehrambenih korporacija udruženih s malom grupom velikih maloprodajnih lanaca. To je model osmišljen kako bi donosio zaradu i kao takav je u potpunosti neučinkovit u ispunjavanju svojih obveza da svim ljudima svijeta osigura dostupnu, kvalitetnu, kulturno i klimatski prikladnu hranu. Dok je, s jedne strane, sve više usredotočen na proizvodnju sirovina poput biogoriva, stočne hrane ili plantaža za proizvodnju robe, nanoseći pritom ogromne gubitke malim poljoprivrednim gospodarstvima i ljudima koji od njih žive te generirajući glad i siromaštvo, s druge strane promiče način prehrane koji je škodljiv za zdravlje. Pokret za prehrambeni suverenitet zalaže se za promjenu načina proizvodnje i konzumacije hrane u smjeru održivosti, kvalitete i brige za temeljne resurse kao što su plodno tlo, voda i genetski resursi lokalnih sorti i pasmina. Nastoji pronaći i promovirati rješenja za pravednu i lokaliziranu distribuciju hrane, vrednovanje i poboljšanje radnih i socijalnih uvjeta u sustavima prehrane i poljoprivredne proizvodnje. Bori se za promjenu javnih politika upravljanja našim sustavima prehrane i proizvodnje hrane te povrat prava na privatiziranu, patentiranu ili na bilo koji drugi način oduzetu narodnu baštinu. Razvija se odozdo, od promjene svijesti i životnih navika svih nas, a u središte stavlja potrebe onih čiji glas se u društvu najmanje čuje – seljaka, žena i mladih.
Kao pravo na pristup genetskim resursima domaćih sorti i pasmina kultiviranog bilja i stoke, čini bitan dio prehrambenog suvereniteta. Genetski resursi velikim su dijelom koncentrirani u rukama nekoliko velikih kompanija koje nastoje potisnuti običaj čuvanja sjemena na gospodarstvima i u vrtovima te učiniti poljoprivrednike ovisnima. U tom im pomaže globalna politika liberaliziranog tržišta gdje države imaju sve manje moći zaštite prava svojih naroda, a javnim politikama pogoduju krupnom kapitalu. Treba naglasiti i da se te kompanije uglavnom ne bave primarno sjemenarstvom, nego su to kemijske kompanije koje proizvode mineralna gnojiva i pesticide pa razvijaju takve sorte koje je nemoguće uzgajati bez obilne primjene kemijskih sredstava. Pokret za sjemenarski suverenitet nastoji motivirati poljoprivrednike i vrtlare da, bez obzira na to koliko zemlje obrađuju, čuvaju domaće sorte i razmjenjuju sjeme s drugim uzgajivačima. Mreže čuvara domaćih sorti predstavljaju najbolji mogući model očuvanja genetske raznolikosti kultiviranih vrsta.
Za razliku od uobičajene upotrebe pojma – u smislu “tranzicije iz socijalizma u kapitalizam” – tranzicija je ovdje prijelaz u društvo koje je održivo, koje koristi resurse samo u onoj mjeri u kojoj se oni stignu obnavljati i u kojem kreativno pronalazimo rješenja unutar svoje lokalne zajednice prije nego ih krenemo “gotova” kupovati od multinacionalnih korporacija. Tranzicija je prijelaz u niskougljično, odnosnopostfosilno društvo, kroz koji pronalazimo praktične odgovore na velike krize našeg vremena – vrhunac proizvodnje nafte (oil peak), klimatske promjene, ekonomsku krizu i socijalnu krizu. Izgledno je da će fosilna goriva uskoro postati ili teško dostupna ili toliko skupa da ćemo morati u potpunosti reorganizirati svoj način života. Morat ćemo postati manje ovisni o transportu, a to znači lokalizaciju (nasuprot globalizaciji) praktički svega – uzgoja hrane, proizvodnje energije, pa i ekonomije uopće. Tranzicija polazi od toga da zajednice same najuspješnije mogu pronaći odgovore na svoje probleme, jer sama zajednica je svojevrsno dobro koje niti fosilna goriva u neograničenim količinama, niti novac ne mogu nadoknaditi. Tranzicija je permakulturno dizajniranje održivih zajednica, ali ne formiranje novih zajednica, nego djelovanje unutar već postojećih (sela, gradske četvrti, gradovi, društva u cjelini).
