Kao pravo na pristup genetskim resursima domaćih sorti i pasmina kultiviranog bilja i stoke, čini bitan dio prehrambenog suvereniteta. Genetski resursi velikim su dijelom koncentrirani u rukama nekoliko velikih kompanija koje nastoje potisnuti običaj čuvanja sjemena na gospodarstvima i u vrtovima te učiniti poljoprivrednike ovisnima. U tom im pomaže globalna politika liberaliziranog tržišta gdje države imaju sve manje moći zaštite prava svojih naroda, a javnim politikama pogoduju krupnom kapitalu. Treba naglasiti i da se te kompanije uglavnom ne bave primarno sjemenarstvom, nego su to kemijske kompanije koje proizvode mineralna gnojiva i pesticide pa razvijaju takve sorte koje je nemoguće uzgajati bez obilne primjene kemijskih sredstava. Pokret za sjemenarski suverenitet nastoji motivirati poljoprivrednike i vrtlare da, bez obzira na to koliko zemlje obrađuju, čuvaju domaće sorte i razmjenjuju sjeme s drugim uzgajivačima. Mreže čuvara domaćih sorti predstavljaju najbolji mogući model očuvanja genetske raznolikosti kultiviranih vrsta.