Premda se koristi u različitim kontekstima (filozofija, religija, pravo itd.), ovdje se odnosi na radništvo i ima dva značenja. U prvom, hijerarhijskom, podrazumijeva “dobrog radnika dobrog gazde”. Ako radnik uredno obavlja svoj posao, a gazda ga zbog toga cijeni i uredno plaća, radnik se može osjećati dostojanstveno u odnosu sa svojim gazdom. U drugom, horizontalnom značenju nema dostojanstva za radnika dok god nad njim postoji gazda koji odlučuje umjesto njega. Tek kad radnik sa svojim kolegama zajednički odlučuje o sudbini radnog kolektiva može se osjećati dostojanstveno kao aktivan subjekt koji kreira vlastitu budućnost.
Ideja prema kojoj svako ljudsko biće svojim rođenjem, bez obzira na spol, porijeklo, državljanstvo ili neku drugu pripadnost, posjeduje određena neotuđiva prava. To znači da se, neovisno o procesu kojim se do toga došlo i periodu u kojem se to dogodilo, jednom kad je nešto prepoznato kao ljudsko pravo to smatra urođenim svim ljudima. Postoje različite klasifikacije ljudskih prava i za svaku od njih postoji kritika koja ukazuje na razne probleme u određenoj podjeli, ali kao najšire prihvaćena klasifikacija nametnula se podjela na negativna i pozitivna ljudska prava. Negativna ljudska prava su neaktivna, dakle, ne traže akciju vanjskih čimbenika da bi se poštivala (npr. za poštivanje prava na život dovoljno je pustiti čovjeka da živi, a za poštivanje prava na slobodu govora dovoljno je pustiti čovjeka da slobodno govori). Pozitivna ljudska prava su aktivna, dakle, traže akciju vanjskih čimbenika da bi se poštivala (npr. pravo na zdravstvenu zaštitu ili pravo na obrazovanje). Na toj osnovi se dalje gradi podjela na građanska i politička prava te ekonomska, socijalna i kulturna prava. Različito razumijevanje dovodi i do različitog tretiranja važnosti određenih ljudskih prava. Tako je u socijalističkim državnim sustavima značajna pažnja bila posvećena ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, dok u kapitalističkim državnim sustavima naglasak ostaje prvenstveno na građanskim i političkim pravima. Još jednu široko prihvaćenu klasifikaciju (najviše u europskoj pravnoj tradiciji) donio je 1979. češki pravnik Karel Vasak koji je predložio tri generacije ljudskih prava: prva generacija su građanska i politička prava (pravo na život, političko sudjelovanje itd.), druga generacija su ekonomska, socijalna i kulturna prava (pravo na opstojnost, kvalitetu života itd.) i treća generacija su solidarna prava (pravo na mir, pravo na čisti okoliš itd.).
(od partija = (politička) stranka + grč. kratein = vladati)
Vladavina političkih partija (stranaka). Forma predstavničke demokracije u kojoj su glavni, a nerijetko i jedini akteri političkoga života političke stranke te njihovi dužnosnici i članovi. To znači da je mogućnost sudjelovanja građana u raspravama od općeg interesa i u donošenju političkih odluka još manja negoli u modelu predstavničke demokracije, te da su profesionalni političari još udaljeniji od “baze”, tj. od građana ili naroda, jer su u prvom redu predstavnici svojih stranaka (i s njima povezanih interesnih skupina), a ne “predstavnici birača” ili “narodni zastupnici”. Među primjere ekstremne partitokracije, osim jednostranačkih političkih sustava, spada i tzv. dvostranačje (republikanci i demokrati u Sjedinjenim Američkim Državama, slično kao HDZ i SDP u Hrvatskoj). Većina današnjih sustava koji su definirani kao demokratski i višestranački zapravo funkcionira po partitokratskom modelu.
