Ideja prema kojoj svako ljudsko biće svojim rođenjem, bez obzira na spol, porijeklo, državljanstvo ili neku drugu pripadnost, posjeduje određena neotuđiva prava. To znači da se, neovisno o procesu kojim se do toga došlo i periodu u kojem se to dogodilo, jednom kad je nešto prepoznato kao ljudsko pravo to smatra urođenim svim ljudima. Postoje različite klasifikacije ljudskih prava i za svaku od njih postoji kritika koja ukazuje na razne probleme u određenoj podjeli, ali kao najšire prihvaćena klasifikacija nametnula se podjela na negativna i pozitivna ljudska prava. Negativna ljudska prava su neaktivna, dakle, ne traže akciju vanjskih čimbenika da bi se poštivala (npr. za poštivanje prava na život dovoljno je pustiti čovjeka da živi, a za poštivanje prava na slobodu govora dovoljno je pustiti čovjeka da slobodno govori). Pozitivna ljudska prava su aktivna, dakle, traže akciju vanjskih čimbenika da bi se poštivala (npr. pravo na zdravstvenu zaštitu ili pravo na obrazovanje). Na toj osnovi se dalje gradi podjela na građanska i politička prava te ekonomska, socijalna i kulturna prava. Različito razumijevanje dovodi i do različitog tretiranja važnosti određenih ljudskih prava. Tako je u socijalističkim državnim sustavima značajna pažnja bila posvećena ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, dok u kapitalističkim državnim sustavima naglasak ostaje prvenstveno na građanskim i političkim pravima. Još jednu široko prihvaćenu klasifikaciju (najviše u europskoj pravnoj tradiciji) donio je 1979. češki pravnik Karel Vasak koji je predložio tri generacije ljudskih prava: prva generacija su građanska i politička prava (pravo na život, političko sudjelovanje itd.), druga generacija su ekonomska, socijalna i kulturna prava (pravo na opstojnost, kvalitetu života itd.) i treća generacija su solidarna prava (pravo na mir, pravo na čisti okoliš itd.).
