Zastranjenje utjecajnih društvenih skupina i institucija koje odobravaju ili čak potiču socijalnu nepravdu radi održavanja i uvećavanja vlastite ekonomske i političke moći, odnosno radi materijalne koristi i iz drugih egoističnih razloga. U teologijama oslobođenja grijeh struktura se posebno ističe kao glavna prepreka humanizaciji zajednice i kao jedan od glavnih pokretača institucionalnog nasilja.

Pokret koji prihvaća i djeluje na kontekstualnom ozbiljenju načela socijalne pravde i solidarnosti, ali odbacuje bilo kakav oblik socijalističke ideologizacije i politizacije moralnih vrednota. Nastoji uspostaviti ravnotežu između privatnog vlasništva i društvenog dobra, poštujući etičke vrijednosti biblijske poruke, dakle osobnog polazišta i humanističke dosege sekularnog društva, dakle zajednice u kojoj obitava.

Učenje koje počiva na zahtjevu da se kršćanska vjera kontekstualizira u društvu, odnosno da odgovori na pitanja koja se pojavljuju u određenim društvenim kontekstima. Kršćanski socijalni nauk nastao je kroz odnos praktičnog rada crkve sa siromašnima, nemoćnima i potrebitima, s jedne strane, te crkvenih teorijskih formulacija o braku, obitelji i društvu, s druge strane. Razvoj nauka prati društvenu dinamiku, te je iz tog razloga u konstantnom procesu definiranja, posebice ako se uzme u obzir da ga razne kršćanske zajednice formuliraju različitim tempom i na različite načine.

Crkveni nauk o brizi za najugroženije društvene slojeve koji pate pod teretom socijalne nepravde. Glavni je uzor ove brige djelovanje Isusa Krista koji se poistovjećivao s ugnjetavanima i zalagao se za njihova prava sve do smrti na križu. Preferencijalna opcija za siromašne posebno mjesto zauzima u teologijama oslobođenja.

(od lat. societas = društvo; grč. oikoumene = naseljeni (poznati) svijet, ili lat. oecumenicus = opći, sveobuhvatni, univerzalni)
Dio ekumenskog pokreta koji, osim međusobnog približavanja religijskih zajednica (što se naziva “ekumenizmom”), ističe potrebu suradnje vjerskih skupina i civilnog društva kao neophodan preduvjet sveopće društvene suradnje i održivog dijaloga.

Teološki aspekt koji o Bogu ne progovara s pozicije nebeskih visina, već iz perspektive ovozemaljske problematike. U središtu nije Kristova uzvišenost, već njegova muka i smrt na križu kao sirova refleksija poistovjećenosti s patnjama u svijetu.

(“teologija”, grč. theologia = nauk ili znanost o bogu; od grč. theos = bog + logos = riječ, govor, zakon, mjera, razlog, ili -logia = rasprava, nauk, znanost; “revolucija”, od lat. revolutio = prevrat, obrat, preokret)

Inačica latinoameričke teologije oslobođenja koja smatra da je u očuvanju ili stjecanju ljudskih prava ugroženih skupina dopušteno odgovoriti i nasilnim metodama. Karakteristična je za socijalno najtrusnija područja u svijetu. Budući da nije u skladu s Kristovom praksom aktivnog nenasilja, a samim time ni sa Crkvenim naukom, mnogi teolozi (uključujući teologe oslobođenja) od nje su se javno ograđivali.

(“teologija”, grč. theologia = nauk ili znanost o bogu; od grč. theos = bog + logos = riječ, govor, zakon, mjera, razlog, ili -logia = rasprava, nauk, znanost)

Teološki pokreti nastali uglavnom u zemljama tzv. “Trećeg svijeta” (posebno u Latinskoj Americi), u središtu čijeg promišljanja je oslobođenje od socijalnog, ekonomskog i političkog ugnjetavanja. Teolozi oslobođenja na teološki način argumentiraju u korist potlačenih i marginaliziranih društvenih skupina te prilagođavaju svoju argumentaciju različitim društvenim kontekstima (zato se koristi i izraz “kontekstualne teologije”). Tako postoje latinoamerička teologija oslobođenja, feministička teologija, crnačka teologija, afrička teologija, azijska teologija, teologija američkih urođenika itd.