Oblik privremenog zapošljavanja koji osnažuje nesigurne (i za radnike nepovoljne) oblike rada jer privremeno zapošljavanje putem agencija koje iznajmljuju radnike pojedinim tvrtkama nije pojmovno određeno zakonom niti je ograničeno na izvanredne slučajeve kao što su povećani opseg rada, određeni sezonski poslovi, zamjena privremeno odsutnog radnika itd. Time se otvara prostor za privremeno zapošljavanje na uobičajenim redovnim radnim mjestima. U Hrvatskoj zakon nije predvidio nikakve mehanizme zaštite radnika zaposlenih preko agencija pa se u pravilu događaju zloupotrebe, ucjene i kršenja radničkih prava. Nadležno ministarstvo ne raspolaže ni osnovnim statističkim podacima o ovom obliku zapošljavanja i rada, iako takve agencije u Hrvatskoj postoje od 2003. godine. Jedini podatak o agencijama za privremeno zapošljavanje jest da ih trenutno u Hrvatskoj djeluje nešto više od četrdeset.
Teorijski, društveni i politički pokret koji zagovara veća prava žena u društvu, odnosno ravnopravnost žena i muškaraca. U različitim povijesnim razdobljima i u različitim društvenim uvjetima, te na različite načine i u različitim organizacijskim oblicima, borio se protiv svih formi ugnjetavanja koje proizlaze iz patrijarhata. Važno je naglasiti da feminizam teži ravnopravnosti između žena i muškaraca, a ne zamjeni jedne (muške) dominacije drugom (ženskom) dominacijom. U tom smislu, i muškarci mogu biti feministi; štoviše, da bi feministički pokret bio uspješan, nužno je da i muškarci budu u njega uključeni. Početke feminizma kao jasno postavljene socijalne i političke borbe nalazimo u 19. stoljeću, kada se kao cilj postavlja stjecanje prava žena na svim poljima, posebice na polju osnovnih političkih prava kao što je pravo glasa (za što su se borile “sufražetkinje”). Taj period u povijesti feminizma naziva se “prvim valom feminizma”.
U “drugom valu feminizma”, osobito 1960-ih i 1970-ih, feministički se zahtjevi preciziraju i proširuju, uključujući sustavnu kritiku patrijarhalnog svjetonazora i patrijarhalnih društvenih struktura. U to vrijeme feminizam se diferencira i nastaju različiti feministički pravci kao što su radikalni, socijalistički i liberalni feminizam. Također, feminizam polagano ulazi u akademsku zajednicu čineći značajnu promjenu u okviru postojećih znanstvenih disciplina, njihovog jezika i metodologije (“feminističke epistemologije”). Paralelno dolazi do bujanja različitih političkih inicijativa i organizacija izvan postojećeg poretka i institucija. “Treći val feminizma”, od 1980-ih nadalje, veže se uz širenje polja borbe kroz prenošenje feminističkog uvida na LGBTIQ populaciju (“queer feminizam”), tzv. Treći svijet (“postkolonijalni feminizam”), životnu sredinu (“ekofeminizam”), itd.
Ideologija ekonomskog sustava zasnovanog na interesu pojedinca, njegovom pravu na privatno vlasništvo i nadmetanju s drugima. Količina vlasništva je, smatra se, ograničena samo sposobnošću pojedinca za njegovo pribavljanje (proces “akumulacije kapitala”), a ravnopravnost u nadmetanju navodno osigurava “zakon slobodnog tržišta” (“nevidljiva ruka tržišta”) koji se jednako odnosi na svakog te pretpostavlja samoregulirajući čimbenik stabilnosti u društvu. Kapitalističku misao u 18. stoljeću počinje razvijati filozof Adam Smith (“otac moderne ekonomije”) koji, pozivajući se na prirodne zakone, smatra da je čovjek sebično biće koje može mirno živjeti s drugima tek kada društvo reguliranjem zakona uspostavi jednake početne šanse za sve. Prvi problem je to što se pretpostavlja da je čovjek po prirodi prvenstveno sebičan, iako već milijunima godina preživljava u zajednici. Drugi problem se odnosi na jednakost šansi. Naime, da bi postojao, kapitalistički sustav mora se sastojati od dvije društvene klase – kapitalista (vlasnika sredstava za proizvodnju) i radnika (iznajmljivača svog rada za proces proizvodnje), kojima pojedinac često pripada rođenjem, a ne na temelju iskazanih sposobnosti. Kapitalizam nam pokazuje da se tržište ne regulira samo od sebe, da je vrlo nestabilno te da je i dalje podložno monopolu u kojem “mali” (ili “niži”) naspram “velikih” (ili “viših”) nemaju šanse.Sustav je postavljen tako da bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji, čime se tzv. “niža klasa” uvećava, a tzv. “srednja klasa” se smanjuje ili čak nestaje.
Zanemareni oblik rada koji je nužan za proizvodnju radne snage. Obično se pod time podrazumijevaju aktivnosti poput kuhanja, pospremanja stana, pranja odjeće, skrbi o djeci i odgoja djece i slično, koje su kroz povijest većinom obavljale žene, što je uvelike i danas slučaj. U različitim povijesnim fazama kapitalizma ta vrsta rada imala je različite oblike i različito se posredovala na ekonomskoj, socijalnoj i političkoj razini. Npr. dio tog rada su u tzv. “državi blagostanja” (na Zapadu od kraja Drugog svjetskog rata do 1980-ih) na sebe preuzele institucije socijalne države. Danas, u trenutku kada se raspada koncept “socijalne države”, taj teret ponovo pada na žene u kućanstvu.
Kućanski rad je dugo ostao neprepoznat kao aktivnost koja bi se trebala uzeti u obzir pri analizi kapitalističkog načina proizvodnje pa ga se često naziva i “nevidljivim radom” ili “neproduktivnim radom”, što (pogrešno) upućuje na njegovu odvojenost od sfere proizvodnje vrijednosti.
Outsourcing (hrv. = izdvajanje posla) ili prijenos ugovora o radu podrazumijeva prijenos poduzeća, dijela poduzeća ili djelatnosti s jednog poslodavca na drugog. Uslijed navedenog dolazi i do prijenosa ugovora o radu radnika koji rade kod tog poslodavca u djelatnosti koja se prenosi. Radi se o iznajmljivanju ili preseljavanju radnika iz jednog poduzeća u drugo. Najčešće je riječ o sekundarnim djelatnostima, poput usluga čišćenja i kuhanja u školama ili bolnicama. Iz tog je vidljiva i feminizacija pojedinih zanimanja te diskriminacija žena jer upravo takve poslove obavljaju žene koje onda mahom imaju niže nadnice i rade u nesigurnim uvjetima rada. Outsourcingom se ugrožavaju standardi usluge i kvaliteta poslovnog procesa, kao i sigurnost i prava radnika koji nemaju izbora nego se prisilno (po nalogu poslodavca) preseljavaju, što je praćeno i smanjivanjem plaća i otkazima, jer se rad vodi kao materijalni trošak.
grč. patriarhia = vladavina otaca, ili patriarhes = glava ili vladar porodice; od grč. patria = rod, porodica + arhein = vladati
Skup društvenih odnosa koji podrazumijeva sistemsko potlačivanje i iskorištavanje žena. Iako postoje brojne rasprave o tome je li patrijarhat tek ostatak predkapitalističkih društvenih odnosa, odvojenih od same ideje kapitalizma, valja uvid--
jeti da je aktualni društveni ustroj koji počiva na kapitalističkom načinu proizvodnje nužno patrijarhalan, odnosno da su različiti historijski oblici patrijarhata i patrijarhalnih institucija (npr. obitelj) zadržani dinamikom kapitalističkog sistema. Stoga patrijarhat treba promatrati u odnosu na kapitalistički način proizvodnje. Tako se pokazuje da su potlačivanje i iskorištavanje žena i ženskog rada, rodna podjela rada, oblici neplaćenog i potplaćenog kućanskog rada, kao i ideološki mehanizmi koji ih legitimiraju, ključni za održavanje kapitalističkog oblika proizvodnje. Ipak, patrijarhat u kapitalizmu doživljava transformacije. Tradicionalni model u kojem muškarac radi za “obiteljsku nadnicu”, a žena ostaje kod kuće kao kućanica, u opadanju je, čime se i muški autoritet unutar obitelji urušava. No aktualni neoliberalni režim, u kojem su žene prinuđene potražiti nadnicu i posao na tržištu rada (najčešće prekarne i slabije plaćene poslove) te, uslijed postupnog ukidanja javnih servisa države blagostanja, privatno plaćati skrb (opet najčešće žene u još lošijem socijalnoekonomskom položaju), strukturno ponavlja sistemski karakter patrijarhata.
Uključuje oblike nesigurnog rada kao što su jednokratni poslovi na određenom projektu (za koje se umjesto ugovora o radu potpisuje ugovor o djelu), poslovi s ograničenim trajanjem (za koje se umjesto ugovora o radu na neodređeno vrijeme potpisuje ugovor o radu na određeno vrijeme) i rad na crno (gdje se ne potpisuje nikakav ugovor). Ljudi koji se nađu u takvim radnim uvjetima pod stalnim su pritiskom traženja novog posla, čak i kad trenutno imaju posao, često su potplaćeni ili imaju neredovite prihode, ucjenjuje ih se kako bi prihvatili lošije radne uvjete s nestalnim, često i nikakvim socijalnim i zdravstvenim planom, sa slabim ili nikakvim mogućnostima sindikalnog udruživanja. Stoga su često prisiljeni tretirati jedni druge kao konkurenciju koju treba pobijediti u nuđenju svojih usluga na tržištu rada. Na taj način rad u potpunosti gubi status prava (kao što je definirano u UN-ovoj Povelji o ljudskim pravima) i dobiva status robe koja se iznajmljuje, prodaje i sl. Ljudi koji spadaju u tu skupinu nazivaju se “prekarijatom”. Termin je nastao kao kombinacija “prekarnosti” (pojma koji je u upotrebu prvotno ušao u latinoameričkim zemljama, a označava sveopće stanje privremenosti, fleksibilnosti, nesigurnosti, površnosti, neredovnosti rada u postindustrijskim društvima, izazvano neoliberalnim reformama) i “proletarijata” (radničke klase bez vlastitih sredstava za proizvodnju). Prekarni rad je sastavni dio kapitalističkog društva još od njegovih početaka, ali u aktualnoj neoliberalističkoj fazi kapitalizma (gdje se uporno promovira fleksibilizaciju rada kao uvjet daljnjeg razvoja) razni njegovi oblici dolaze do izražaja više nego ikad prije i prijete postati prevladavajućim načinom poslovanja, kako u malim, tako i u velikim radnim organizacijama (tzv. outsourcing). Zagovaratelji takve politike prezentiraju fleksibilizaciju rada kao novi oblik sigurnosti u kojem lakše otpuštanje ujedno znači i lakše pronalaženje novog posla, a za to su u sklopu neoliberalnog novogovora skovali i naziv “fleksigurnost”. Realnost se pokazuje sasvim drugačijom – sve više ljudi ima sve slabija i neredovitija primanja, dok im troškovi života, uslijed stalne potrebe povećanja vlastite konkurentnosti u odnosu na druge, dodatno rastu, a zbog smanjenja grupa ljudi koji zajedno rade na duži period, smanjuje se i mogućnost zajedničkog organiziranja u zaštiti vlastitih radničkih prava.
Trenutno dominantan oblik radnog odnosa u Hrvatskoj, iako bi trebao biti iznimka, a ne pravilo. Čak 93 % novozaposlenih radi na ugovor na određeno vrijeme. U novijem zakonodavstvu ovaj tip rada čini radna mjesta nesigurnima, cijenu rada nižom te produbljuje rodnu diskriminaciju na tržištu rada. Njime se umanjuje mogućnost sindikalnog organiziranja i djelovanja te je, radi nesigurne prirode rada na određeno vrijeme, radnicima otežano planiranje obitelji, ugovaranje kredita i sl.
Razlikovanje koje i u stručnim krugovima i u široj javnosti izaziva prijepore. Uobičajeno je određivati spol anatomskim i biološkim karakteristikama, a rod kao kulturnu kategoriju ili pak (samo)određenje seksualnosti koje ne mora poštivati “biološku logiku”, tj. svjesno se opire toj logici i njenim uspostavljenim pravilima u društvu. Međutim, takva podjela, uz to što pojašnjava, ujedno i produbljuje razlike, zapravo ponovno vodi nekoj vrsti zamagljivanja uspostavom dvojnosti između prirode i društva. Karakteristike koje određujemo biološkim ili pak socijalnim jednako su podložne preobrazbama tijekom povijesti, ali i geografskim specifičnostima. Drugim riječima, obje ove kategorije povijesno su nastale i uvijek ih treba promatrati kao takve. Manje je poznato da je današnji dvospolni model o kojem učimo u školama konstruiran tek sredinom 18. stoljeća, a do tada se čovjekov biološki ustroj objašnjavao kao jednospolan (žena je tek slabije razvijena verzija muškarca, što u društvu dovodi do podjele na dva roda). Postoje kulture koje razlikuju više od dva roda; npr. indijska tradicija prije engleske kolonizacije poznaje tri roda, a narod Bugis u Indoneziji ima čak pet rodnih razlika.
