Ideologija ekonomskog sustava zasnovanog na interesu pojedinca, njegovom pravu na privatno vlasništvo i nadmetanju s drugima. Količina vlasništva je, smatra se, ograničena samo sposobnošću pojedinca za njegovo pribavljanje (proces “akumulacije kapitala”), a ravnopravnost u nadmetanju navodno osigurava “zakon slobodnog tržišta” (“nevidljiva ruka tržišta”) koji se jednako odnosi na svakog te pretpostavlja samoregulirajući čimbenik stabilnosti u društvu. Kapitalističku misao u 18. stoljeću počinje razvijati filozof Adam Smith (“otac moderne ekonomije”) koji, pozivajući se na prirodne zakone, smatra da je čovjek sebično biće koje može mirno živjeti s drugima tek kada društvo reguliranjem zakona uspostavi jednake početne šanse za sve. Prvi problem je to što se pretpostavlja da je čovjek po prirodi prvenstveno sebičan, iako već milijunima godina preživljava u zajednici. Drugi problem se odnosi na jednakost šansi. Naime, da bi postojao, kapitalistički sustav mora se sastojati od dvije društvene klase – kapitalista (vlasnika sredstava za proizvodnju) i radnika (iznajmljivača svog rada za proces proizvodnje), kojima pojedinac često pripada rođenjem, a ne na temelju iskazanih sposobnosti. Kapitalizam nam pokazuje da se tržište ne regulira samo od sebe, da je vrlo nestabilno te da je i dalje podložno monopolu u kojem “mali” (ili “niži”) naspram “velikih” (ili “viših”) nemaju šanse.Sustav je postavljen tako da bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji, čime se tzv. “niža klasa” uvećava, a tzv. “srednja klasa” se smanjuje ili čak nestaje.

Zanemareni oblik rada koji je nužan za proizvodnju radne snage. Obično se pod time podrazumijevaju aktivnosti poput kuhanja, pospremanja stana, pranja odjeće, skrbi o djeci i odgoja djece i slično, koje su kroz povijest većinom obavljale žene, što je uvelike i danas slučaj. U različitim povijesnim fazama kapitalizma ta vrsta rada imala je različite oblike i različito se posredovala na ekonomskoj, socijalnoj i političkoj razini. Npr. dio tog rada su u tzv. “državi blagostanja” (na Zapadu od kraja Drugog svjetskog rata do 1980-ih) na sebe preuzele institucije socijalne države. Danas, u trenutku kada se raspada koncept “socijalne države”, taj teret ponovo pada na žene u kućanstvu.
Kućanski rad je dugo ostao neprepoznat kao aktivnost koja bi se trebala uzeti u obzir pri analizi kapitalističkog načina proizvodnje pa ga se često naziva i “nevidljivim radom” ili “neproduktivnim radom”, što (pogrešno) upućuje na njegovu odvojenost od sfere proizvodnje vrijednosti.