Umjetničke prakse koje propituju društvene situacije i odnose unutar kojih nastaju. Nasuprot ideji o autonomiji umjetnosti, tj. njezinoj samodovoljnosti unutar određenih estetskih normi, angažirana umjetnost temelji se na stavu da je umjetnost umrežena s drugim oblicima čovjekova djelovanja i da je neodvojiva od društvenog poretka zajednice. Smatrajući taj poredak posljedicom određene ideologijske konstrukcije temeljene na neravnopravnim raspodjelama u društvu, umjetnici koji se bave angažiranim umjetničkim praksama propituju uspostavljene odnose i situacije, upozoravaju na njihovu pravu prirodu unutar važećega sustava moći i potrebu preslagivanja. Težeći društvenoj promjeni, koristeći se različitim umjetničkim medijima, postupcima i strategijama, oni podrivaju dominantni kulturni ustroj i vladajuću strukturu društva. Umjetnost nije doista angažirana ako samo prikazuje ili ilustrira problematična mjesta u društvu, već kada potiče promjene.

Umjetničke prakse koje se razvijaju u posljednjih nekoliko desetljeća, a koje se koriste ne-umjetničkim metodama kao što su arhiviranje i popisivanje statističkih, administrativnih i informatičkih podataka. Na taj se način stvaraju nove umjetničke strukture i mreže podataka, reinterpretiraju postojeći narativi, uključuju odbačeni sadržaji, omogućuju nove situacije, itd. Isto tako, na drugačiji se način koriste tradicionalni dokumentaristički mediji kao što su film i fotografija, koji, vezujući se uz umjetničke forme poput performansa i videa, čine nove složene alate za propitivanje društva. Za razliku od same dokumentacije, koja po definiciji nije umjetnost, nego na nju samo upućuje (snimke performansa, privremenih instalacija itd.), dokumentacijskim praksama nije namjera prikazati prošli umjetnički događaj i učiniti ga na taj način ponovno prisutnim, nego uputiti na umjetničke aktivnosti u kojima se umjetnost ne pojavljuje kao objekt, nego kroz razne intervencije u svakodnevnom životu (npr. stvaranje određenih situacija, oblikovanje složenih zajednica, dugotrajni procesi umjetničkih istraživanja, različite suradnje i slično).

Umjetnost i politika nisu dva odvojena područja. Umjetničke prakse mogu podržavati određeni simbolički i ideološki poredak osiguravajući opstojnost hegemonijskoga društvenog modela (dominacija jednog društvenog sloja), ali ga isto tako mogu i opstruirati upozoravajući na one njegove aspekte koje vladajuća politika zamagljuje. Na primjer: današnjim prevladavajućim liberalnim konceptom pokušava nas se uvjeriti u postojanje konačnoga konsenzusa, odnosno krajnjega sklada pluralističkoga svijeta u kojemu živimo. Takvo poimanje negira političko suprotstavljanje i relativizira značaj pojedinačnih političkih odluka i izbora, pa, sukladno tomu, pasivizira ljude. No, pružanje otpora, suprotstavljanje ideologijskim konstrukcijama, bili to nacionalni, rodni ili drugi stereotipi, i destabiliziranje postojećega sustava svojstveni su umjetničkomu djelovanju. Pritom se politički potencijal umjetnosti ne realizira tek u upozoravanju na simptome u društvu (kojega je i sama simptom), već u postizanju stvarnih pomaka unutar dominantne društvene norme. Da bi to postigli, umjetnici/umjetnice koji se bave angažiranim umjetničkim praksama uspostavljaju nove strategije: zauzimaju različite pozicije, preuzimaju metodologije, zamjenjuju identitete, zaposjedaju javne prostore ili se prikrivaju mimikrijskim taktikama. Prema tome, iako i sama dijelom dominantnoga poretka suvremenoga društva, umjetnost može biti kritička i aktivistička u odnosu na vlastito okrilje i aktivirajuća u odnosu na publiku, čime njezino djelovanje postaje političko.

Umjetničke strategije obuhvaćaju taktike (metode, postupke) kojima se služe umjetnici u posredovanju određene teme. Umjetnost nastoji proširiti polje ustaljenih interpretacija sustava, ogoliti postojeći poredak i destabilizirati ga da bi aktivirala publiku i potaknula promjenu. Razvijajući svoje strategije i taktike, umjetnici se svakim radom kreću kroz nove procese. Budući da polje umjetnosti nije precizno definirano metodama i predmetom, kao što su to znanstvene discipline, umjetnici mogu posegnuti za različitim metodama i teorijskim modelima, preklapati ih, zalaziti u prostore drugih disciplina, mijenjati kontekste, prikrivati se i preobražavati, da bi temu koju tretiraju učinili vidljivom. Umjetnik koji se bavi društveno angažiranim praksama nastupa kao agens (pokretač) u društvu. Budući da je polazište umjetničkoga rada određena društvena situacija, često surađuje s pripadnicima dotične zajednice, timovima stručnjaka iz različitih područja, angažira ih i dovodi u interakciju. Oni se tada nalaze u poziciji da budu producenti, agenti, dizajneri, arhivisti i prenositelji znanja, odnosno da postaju sudionici, suradnici, suautori i publika istovremeno. Suradnja i komunikacija nisu samo umjetničke taktike, nego i produkt umjetničkoga rada i njegov materijal, jednako kao što su to boja ili glina u klasičnim umjetničkim praksama poput slikarstva ili kiparstva.

Umjetnička strategija u kojoj se određena tema obrađuje kroz suradnju stručnjaka iz različitih područja i aktivno uključene publike. Galerija i druga mjesta umjetničkoga rada postaju sučelje za raspravu, okruženje za stvaranje znanja, analizu i kritiku. Tema se predstavlja i obrađuje kroz različite forme, od računalnih igara, preko predavanja, diskusija, statistika do galerijskog postava i namještaja, a svaka od tih formi svojevrsna je edukacijska konzola koja se umrežuje s ostalima šireći polje znanja, kritike i uvažavanja. Ovakav umjetničko-edukativni format ima svoj izvor u konceptu “socijalne skulpture” Josepha Beuysa, prema kojemu je svaki čovjek kreativni društveni subjekt s potencijalom da kvalitetno sudjeluje u oblikovanju društvenog organizma.

Umjetnička strategija koja ne stavlja naglasak na krajnji produkt umjetničkoga procesa, objekt, događaj ili situaciju, nego na strukturnu podršku umjetnosti u procesima koji vode učvršćivanju neke zajednice ili su usmjereni na projekte od javnoga interesa. U tom smislu, umjetnost, nakon što je prepoznala problem i postavila jasan cilj, osigurava potrebne alate za djelovanje kroz različite oblike edukacije i suradnje koje organizira. Uspostavlja sustav uzajamnosti i podrške te pruža infrastrukturu za nove oblike protoka i predstavljanja znanja: omogućuje sagledavanje stvari iz drugačijih pozicija, prevođenje znanja i materijala u različite medije i jezike različitih disciplina.
Galerija ili muzej mogu biti fizički okvir tog djelovanja, ali ne isključivi, jer je krajnja svrha umjetnosti kao infrastrukture intervenirati u život preoblikovanjem izvanumjetničkoga okruženja umjetničkim taktikama, koje su fleksibilne i protočne pa omogućuju sagledavanje teme iz različitih kutova i na drukčije načine. Pritom je važna suradnja i zajedničko djelovanje sa stručnjacima iz drugih područja i ljudima uključenima u projekt da bi svi zajedno iznašli alate za život koji se može oduprijeti političkim pritiscima i manipulacijama.