Umjetnost i politika nisu dva odvojena područja. Umjetničke prakse mogu podržavati određeni simbolički i ideološki poredak osiguravajući opstojnost hegemonijskoga društvenog modela (dominacija jednog društvenog sloja), ali ga isto tako mogu i opstruirati upozoravajući na one njegove aspekte koje vladajuća politika zamagljuje. Na primjer: današnjim prevladavajućim liberalnim konceptom pokušava nas se uvjeriti u postojanje konačnoga konsenzusa, odnosno krajnjega sklada pluralističkoga svijeta u kojemu živimo. Takvo poimanje negira političko suprotstavljanje i relativizira značaj pojedinačnih političkih odluka i izbora, pa, sukladno tomu, pasivizira ljude. No, pružanje otpora, suprotstavljanje ideologijskim konstrukcijama, bili to nacionalni, rodni ili drugi stereotipi, i destabiliziranje postojećega sustava svojstveni su umjetničkomu djelovanju. Pritom se politički potencijal umjetnosti ne realizira tek u upozoravanju na simptome u društvu (kojega je i sama simptom), već u postizanju stvarnih pomaka unutar dominantne društvene norme. Da bi to postigli, umjetnici/umjetnice koji se bave angažiranim umjetničkim praksama uspostavljaju nove strategije: zauzimaju različite pozicije, preuzimaju metodologije, zamjenjuju identitete, zaposjedaju javne prostore ili se prikrivaju mimikrijskim taktikama. Prema tome, iako i sama dijelom dominantnoga poretka suvremenoga društva, umjetnost može biti kritička i aktivistička u odnosu na vlastito okrilje i aktivirajuća u odnosu na publiku, čime njezino djelovanje postaje političko.