Umjetničke prakse koje se razvijaju u posljednjih nekoliko desetljeća, a koje se koriste ne-umjetničkim metodama kao što su arhiviranje i popisivanje statističkih, administrativnih i informatičkih podataka. Na taj se način stvaraju nove umjetničke strukture i mreže podataka, reinterpretiraju postojeći narativi, uključuju odbačeni sadržaji, omogućuju nove situacije, itd. Isto tako, na drugačiji se način koriste tradicionalni dokumentaristički mediji kao što su film i fotografija, koji, vezujući se uz umjetničke forme poput performansa i videa, čine nove složene alate za propitivanje društva. Za razliku od same dokumentacije, koja po definiciji nije umjetnost, nego na nju samo upućuje (snimke performansa, privremenih instalacija itd.), dokumentacijskim praksama nije namjera prikazati prošli umjetnički događaj i učiniti ga na taj način ponovno prisutnim, nego uputiti na umjetničke aktivnosti u kojima se umjetnost ne pojavljuje kao objekt, nego kroz razne intervencije u svakodnevnom životu (npr. stvaranje određenih situacija, oblikovanje složenih zajednica, dugotrajni procesi umjetničkih istraživanja, različite suradnje i slično).